Povežite se s nama



Samo na našem portalu svakog tjedna možete pročitati kolumnu Vedrane Spadoni-Štefanić, koautorice projekta i administratorice Riječke enciklopedije – Fluminensie. U našoj rubrici “REFaj se” Vedrana će objavljivati više ili manje poznate događaje riječke povijesti.

Prije 185 godina rodio je najautentičniji riječki političar svih vremena, kojemu njegov grad daje pravi „riječki tretman“. Kakav je to tretman? Ne mazi svoju djecu, pusti da se raziđu kao rakova djeca i ne slavi ih u koncepciji grada rastrzane kolektivne memorije.

No …da ne izgubimo fokus – povijesna ličnost iz prve rečenice je Erazmo pl. Barčić-Japranski, „riječki lav“ rođen 9. Lipnja 1830. godine u familiji riječkih patricija koji su u Rijeku stigli u 17. stoljeću iz Bakra. Njegovi preci bili su pomorci i ugledni posjednici koji su generacijama birani na dužnosti općinskih vijećnika i sudaca. Uzore je nalazio u talijanskom Risorgimentu , inspiracija mu je bio Giuseppe Mazzini, a poznato je da su mu iznad kreveta visjeli portreti ruskog cara Aleksandra III. i Garibaldija.

Revolucionarne 1848. Barčić je imao 18 godina i stekao je iskustvo i stavove koji su ga odredili do konca života.

Kao i svi Fiumani tog doba stekao je poštovanje prema talijanskoj kulturi, ali za razliku od mnogih suvremenika nije nikada zaboravio svoje korijene, a što je još važnije – jezik. Upravo potalijančeni Hrvati, bili su Barčićevi najveći neprijatelji. Nazivao ih je izrodima, odnarođenim „iz laži i koristoljublja“. Ne zaboravimo da je jezik u našem gradu prvorazredno političko pitanje i oružje (trebalo je 1945 godina da stara Fiume dobije prvi vrtić i prvu osnovnu školu na hrvatskom jeziku). Erazmo Barčić je nakon završene gimnazije upisao Pravoslovnu akademiju u Zagrebu , a nakon diplomiranja radi u sudstvu i kao dopisnik talijanskih novina. U svom izdanju tiska odgovor riječkim autonomašima u knjižici „La voce di un patriota“ 1860 godine (prije jubilarnih 155 godina) suprotstavljajući se „uskogrudnom municipalizmu“, romantičarski inzistirajući na logici duha, a ne ekonomije. Pa tako Barčić piše: „Pa dobro, poslužimo se ovim nepogrešivim načinom da bismo ispitali kakva je nacionalnost Rijeke; nećemo se obazirati na bogatu aristokraciju i guštere što oko nje gmižu. Ona nema druge domovine doli interesa, zbir njenih interesa je računica, njena nauka se svodi na pravilnik mjenjačnice, žrtva za domovinu za nju su ludorije, i ništa ju toliko ne može ganuti koliko burzovni izvještaji. Bogati se aristokrat izašao iz ničega diči ispraznošću umjesto da se ponosi što je umio stvoriti sebi vlastitom snagom dobar položaj, kad se obogati nastoji zaboraviti svoje porijeklo, stidi se svojih predaka, i da bi izgledao boljim, trudi se da zaboravi jezik kojim se služila njegova mati, a ovdje ne laje nego talijanski, jer mu se čini da je njegov isuviše priprost, štoviše, daje i svoju djecu njemačkim i francuskim učiteljima. Gušter što gmiže oko njega ne prestaje mu laskati i koliko može oponaša ga, uvlači se među narod, nastoji da ga kvari, čineći ga neprijateljskim samome sebi, zavodeći ga da nad sobom nacionalno samoubojstvo.“

Kako je izgledala mitska riječka tolerancija možemo naučiti i iz života Erazma Barčića. Promađarski autonomaši više puta su mu porazbijali prozore (i učinili dodatne štete), a 1877. su mu skinuli hrvatske zastave s kuće prilikom posjete Prijestolonasljednika Rudolfa. Riječki su Hrvati često Barčića nastojali kandidirati za gradskoga vijećnika, ali su to riječki autonomaši i talijanaši u pravilu onemogućavali. 1903. ipak je pošlo za rukom Hrvatskoj stranci u Rijeci da na naknadnim gradskim izborima pobijedi s Barčićem kao svojim kandidatom. Tako je 1. svibnja te godine prvi, i jedini put, sjedio u riječkoj vijećnici. Tadašnji gradonačelnik dr. Francesco Vio na dnevni je red sjednice postavio samo jednu točku – poništenje Barčićeva mandata. Barčić je protestirao u svom prvom i posljednjem govoru u gradskome vijeću nadglasavan vikom mađarofila i naručene galerije. Mandat mu je tada poništen a on svečano ispraćen od riječkih Hrvata od vijećnice do svoje kuće.

Barčić 1878. sudjeluje u obnovi Stranke prava, potiče izdavanje dnevnika „Sloboda“ na Sušaku, a na njegovu je inicijativu u Bakru održana prva pravaška skupština u lipnju 1879.   Zbog svojih neslaganja s Antom Starčevićem nekoliko je puta napuštao stranku prava, sve do konačnog raskola 1895.

Od 1865. do 1912. bio je šest puta biran u hrvatski Sabor i to kao zastupnik za kotare Bribir i Vrbovsko), a najčešće je zastupao grad Bakar (1892.-1897, 1901.-1906, 1906.-1907, 1908. i 1912.) Politički članci, polemike, pisma i govori Erazma Barčića u Saboru objavljivani su u Narodnim novinama, Obzoru, Zastavi, Katoličkoj Dalmaciji, Agramer Tagblattu, Jedinstvu, Srbobranu, Il pensiero slavo, Posavskoj Hrvatskoj, Novom listu (Sušak—Rijeka). Postao je junakom dana, kad je u povijesnoj sjednici hrvatskog sabora održanoj 12. ožujka 1908., sjedeći kao dobni predsjednik na predsjedničkoj stolici zagrmio tadašnjim vlastodršcima: Van tudjinci! („Vai fuori, o stranier!“ Garibaldi). Bio je i glavni pobornik struje unutar Stranke prava koja je željela slom Habsburške Monarhije uz pomoć Rusije i stvaranje samostalne hrvatske države u federaciji ili konfederaciji balkanskih zemalja. U saborskom govoru 1866. rekao je: „ (…) kad bude prvo kopito kozačkog konja udarilo na bečkom pločniku, kucnuti (će) sat slobode slavenskih plemena, a Hrvatska će slobodnom i nezavisnom uskrsnuti na razvalinah toga protunarodnoog dualističkoga konglomerata!“

Pojavom politike »novoga kursa« priključio se Hrvatsko-srpskoj koaliciji u borbi protiv Rauchova režima i madžarskog pritiska.

Erazmo Barčić živio je na Korzu broj 6, a odvjetnička kancelarija mu je bila u Gorupovoj kući kod Kazališta (danas Verdieva).

Umro je od kapi, 5. travnja 1913., spremajući se za kazalište. Njegov pogreb zapamćen je kao najveći u povijesti grada. Oglasilo se Patricijsko zvono s gradskog tornja, i pogrebna povorka, praćena tisućama sugrađana, krenula je prema grobnici obitelji Zangerle** na Kozali.

Na Sušaku je 1913. osnovano Obrtno radničko društvo Erazmo Barčić, koje više ne postoji. Rijeka je nekadašnju Via Giovanni de Ciotta nakon rata preimenovala u ime Erazma Barčića i zaboravila na njega. Mi nismo.

*Autor pojma „kolektivna memorija“ je Maurice Halbwachs

** Ostaje za provjeriti da li su posmrtni ostaci „riječkog lava“ još uvijek ondje.

Izvori: Lukežić, Irvin; Fluminensia 1/2 1991, Hrvatski biografski leksinkon,