Na početku parafrazirat ću početak knjige koje je ovaj tekst prikaz.
U rujnu 2012., kada su se dani ljetnih žega približavali kraju, prihvatio sam se djela W.G. Sebalda, u nadi da ću nakon završetka čitanja jedne knjige, umaći zasićenosti proznim izmišljotinama koja me je obuzimala.
Sve knjige Winifrieda Georga Sebalda počinju datumski, osim pjesničke zbirke »Prema prirodi«. Datum je povijest. Njegove knjige, međutim ne bi se mogle nazvati povijesnima.
Neke knjige koje pročitam nemaju izvan svojih korica priču. To su knjige kojih se dohvatim i po završetku s njima, vraćam u knjižnicu ili na policu. One (te i takve knjige) mogu izazvati moj interes, razmahati moju konfabulaciju, pokrenuti moju opsjednutost temom i stilom, ali kao predmet, i kao objekt nemaju priču.
Knjiga o kojoj je ovdje riječ ima (uvjeren sam da je dostojna pripovijedanja) priču. Godine 2010. radio sam u knjižari, kao što radim i danas. Bilo je to moje prvo važnije radno iskustvo. Učeći se još svim tajnama knjižarstva, najradije i s drhtavicom dočekivao sam novu robu. Svatko od nas zaposlenika imao je neke svoje omiljene izdavače. Kada bi dostavljači donijeli kartonske kutije s knjigama, prvi sam hitao otvoriti ih, pregledati i zaprimiti. Osjećaj da među prvima držim neku tek izdanu knjigu koja još ni nema svog (običnog) čitatelja na hrvatskom činio mi se izuzetnim. Bio sam povlašten. Tako sam jednom prilikom otvorio kutiju s izdanjima naklade Vuković & Runjić. Tražio sam knjige Maria Vargasa Llose, kojeg sam tada svesrdno čitao. Ali na vrhu hrpe, u kutiji, stajala je knjiga »Saturnovi prstenovi«. Moje neznanje o tom naslovu i samome autoru bilo je potpuno. Prvo što sam pomislio bilo je: neki SF romanu (unatoč tome što je pisalo u citatu, na koricama, kako se radi o »besprijekornoj prozi)«, a to nije žanr koji volim čitati. I tako sam letimično prolistavši knjigu odlučio staviti je na policu, pod stranu književnost. Vrijeme je prolazilo, stotine i stotine knjiga okruživale su me iz dana u dan. Okrenuta na face gledala me je i knjiga »Saturnovi prstenovi«. I mogao sam čuti o toj knjizi samo hvale, kolega je govorio da je to navodno jako dobro, fotografije u knjizi plijenile su našu pozornost, ali na tome je ostajalo. Nije se nešto ni prodavao taj naslov, kao da je čekao na mene… na moju pažnju.
Onda mi je jedna prijateljica preporučila Sebalda, i ja sam zbog znanja koje kod nje cijenim, odlučio pročitati knjigu. Zašto ne? Pa ja jesam dijete Saturna, mislio sam. Rođen sam pod njegovom vladavinom i u njegovom zodijakalnom znaku. Saturn u naslovu ipak me je plašio, odgađao to da se knjige prihvatim. Tješio sam se onom Verlenovom, iz zbirke »Saturnijske pjesme«:
Toliki Saturnijci treba da se pate i toliki
Da pomru – pod pretpostavkom da budemo smrtni-
Pošto je plan njihova života određen do tančina
Logikom nekog zlobnog upliva.
Ne znam, mutna logika i analogija mi je to bila. Nije li me taj zlobni, u tančine određen upliv nagnao da za knjigom posegnem?
Ako ovo djeluje kao vezenje priče i ispovijest, neka. Kolumna to i je: ispovijest.
Saturn jest prošlost, sjećanje. Pamćenje. I kao što su prstenovi Saturna čestice meteorske prašine razorenoga planeta i ledenih kristala, tako je Sebaldovo putovanje lebdenje oko tragova razorene civilizacije. Saturnovo sjećanje na ovu knjigu nagoni me da sada pišem o njoj.
Sebaldove putešestvije odišu melankolijom. Zato je naslov knjige poetski i sveobuhvatan. Saturn kao planeta oduvijek se vezivao za melankoliju. Što navodi na prije tek nekoliko godina u nas izdanu knjigu; autorski trojac Klibansky-Panofsky-Saxl i njihova kultna knjiga »Saturn i melankolija«. Studija je to o utjecaju Saturna i shodno tome melankolije na umjetnost, filozofiju prirode i religiju.
»… dvosjekli osjećaj koji neprestance pruža hranu samome sebi, u kojemu duša uživa u svojoj usamljenosti, no u tom zadovoljstvu biva iznova još svjesnija svoje samoće „radost u žalosti“, „žalobita radost“, ili „tužna raskoš jada“… «
I doista Sebald je čitavo vrijeme knjige, svog pješačenja i otkrivanja u stanju te žalobite radosti. On je svjedok propadanja i zaborava. On upire prstom kao vješt promatrač i sveznadar u ono što ne vidimo: tragove osipanja i svaku priču koje to osipanje čuva. Sebaldovo vrijeme vrijeme je pješčanog sata, neuhvatljivo okom, a rapidno prolazno. Kad kažem rapidno pritom mislim na način kojim on, pripovjedajući, skače iz priče u anegdotu, u povijesnu činjenicu, u zapažanje. To su brizantni rezovi, bezbolne intervencije u tekstu. No nije riječ o sadržaju koji je lako prohodan. Potrebna je strpljivost.
Knjiga je to koja poučava svojom erudicijom, svojom eklektičnošću. Fotografije koje Sebald obilato prilaže uz tekst jukstapozicija su viđenog i promišljenog.
Uživljen u knjigu, u autorovo usamljeničko hodočašće čitao sam njegove hipnotičke rečenice, njegova zaključivanja i poveznice koje tka tekstom. Otkriće nečeg neobičnog i novog pružalo mi se. Ja sam doista, hodao kroz taj tekst svim tim danim topografijama, živio tu prošlost i začudnost događaja.
Mahlerova prva simfonija Der Titan, može biti glazbena podloga ove knjige. Titan, Saturnov mjesec. Sebald ne ispisuje ni prozu, ni putopis, niti biografiju; njegovo pisanje ostaje izvan zadanih okvira i žanrova.
U jednom razgovoru spominjao se Sebald. Kolega iz druge riječke knjižare, govorio je o Sebaldovoj »Vrtoglavici«. Bio sam umoran, pa tek ovlaš spomenuh da je moj dojam »Saturnovih prstenova«, osjećaj da je ta knjiga pisana samo za mene. I već kad sam pomislio kako izjavljujem nešto glupo, isti taj kolega potvrdio je moje viđenje, rekavši s uzbuđenjem da je isti takav osjećaj njega snašao po čitanju »Vrtoglavice«. Možda je Sebald pisac naših samoća jer Sebaldova samoća dostojna je one Thoreauove samoće.
Podnaslov knjige je »Englesko hodočašće«. Ima itekako duhovnog u opisanim putešestvijama. Ironija sudbine htjela je da Sebald, taj pješak, strada u automobilskoj nesreći. Ostaju nam njegove knjige koje tek trebaju doživjeti čitanja.
Bilo kako bilo, možda je Sebaldovo ime slijedeće ime u onom zidu od knjiga iz prošle kolumne.