Povežite se s nama

Sport

Snage riječke nogometne škole Antonio Rukavina i Marin Duvnjak: Igrati i raditi za “Rijeku” više je od profesionalizma

Objavljeno

na




S novom sezonom u riječkoj Školi nogometa i trenerska lica su se “presložila” na nov način. Antonio Rukavina, kao dobro poznato riječko nogometno ime, i donedavni pomoćni trener za srednje uzrasne kategorije u HNL-u Marin Duvnjak koračaju “Rijekom” kao dio njenog stručnog kadra već neko vrijeme.

Antonio je prošlu godinu proveo u skautingu za prvu ekipu, a još ne tako davne i kapitalne 1999. sakupljao je lopte kao polaznik Škole nogometa HNK Rijeka. Nakon nogometnog obrazovanja, igrao je ne samo za “Rijeku”, već i za druge lokalne i nacionalne klubove, kao i one i u Albaniji, Azerbajdžanu, dok je na Bliskom istoku radio kao trener za U15 i U16. (Al Wahda Abu Dhabi).

Marin je, pak, svoj nogometni put započeo u rodnom Lovranu prošavši također nekoliko lokalnih klubova i krenuvši sa skroz drugačijih pozicija od Antonija. Međutim, obojica su na kraju završila tamo gdje im je srce na mjestu i gdje kuca najjače – u “Rijeci”.

– Ne može se usporediti kada igraš nogomet isključivo profesionalno i hladne glave za klub koji nije “Rijeka” i kada igraš ili radiš za “Rijeku”. To je ljubav, onda daje dodatan naboj na terenu. Ne mogu to bolje opisati, način života je to, kako kaže i jedna od naših navijačkih pjesama. Oduvijek mi je bio samo nogomet, nogomet, nogomet…, a riječki ima posebno mjesto u srcu jer znamo kolika je ogromna povezanost ljudi našeg kraja i “Rijeke”. Među tim ljudima sam i ja te imam sreću da sam i dalje tu jer…“Možeš promijeniti ženu, političko opredjeljenje, državljanstvo, pa čak i religiju, ali klub za koji navijaš – nikad”, kaže nam Antonio citirajući Erica Cantonu i zaključuje:

– “Rijeka” je za mene baš taj klub!

 

Rukavina: “Rijeka” je dio mene, ja sam dio “Rijeke”

Antonio Rukavina je poslije jedne godine provedene u skautingu za seniorsku momčad HNK Rijeka, ove godine dobio atraktivnu, ali i poziciju punu odgovornosti kao trener U15, odnosno generacije koja prvi put kreće u HNL-natjecanja:

– Upoznao sam dečke, već nekoliko tjedana radimo zajedno i mogu reći da sam zadovoljan. Ono što bi bio moj princip rada je maksimalan trud na svakome treningu kao da igramo Ligu prvaka. Rad, odricanje, potpuna posvećenost, to su moje pretpostavke za rad. Znate, “Rijeka” je privlačan klub, mnogi žele igrati ovdje, zato našim dečkima objašnjavam da je “vani” konkurencija velika, svi žele doći tu, puno ih se nudi, tako da se ovi naši dečki moraju jako truditi za svoju priliku. Po tom pitanju kako potičem igrače moglo bi se reći da sam strog. Ne smijemo zaboraviti, kada je “Rijeka” osvojila prvenstvo nije bilo puno naših igrača, sada je to već druga priča, ekipa je na jako dobrom nivou, a mladi igrači se moraju truditi da ga dosegnu. Po mome iskustvu za igrače, primjerice kod prelaska iz juniora u seniore, je možda i bolje kada klub ima manje novaca jer onda naš igrač može brže doći do izražaja na velikoj sceni. Ima veće šanse da bude uočen.

Upornost presudna karakteristika

O vlastitom igračkom iskustvu s dobrim i lošim trenerima Rukavina je rekao:
– Ne možeš mijenjati druge, ali možeš mijenjati sebe nabolje i biti uporan. Upornost i inače smatram karakteristikom koja je presudna i koja neuspjeh može pretvoriti u uspjeh. Svi dobri treneri s kojima sam se susretao bili su ujedno i – dobri ljudi, a kada bih morao odabrati nogometnu akademiju koja ima sve što treba, po mome ukusu to bi bila “Barcelonina”.

Da je “Rijeka” top destinacija za nogometaše i trenere, potvrđuje i Marin Duvnjak koji je nakon pozicije pomoćnog trenera za srednje kategorije u HNL-u, dobio priliku koju je prihvatio objeručke – raditi kao glavni trener s jednom od kategorija morčića, odnosno U 10 :

– Ja sam jako sretan da sam u “Rijeci”, to je za mene, ma za svakoga od nas ono…ostvarenje sna. Ja sam svoje nogometne korake započeo u NK Lovran, prošao sam nekoliko klubova, ali “Rijeka” je “Rijeka”. Sada sam trenutno u procesu obrazovanja za A UEFA-inu licencu koja se odnosi na vođenje uzrasta do 18. godine. Morat ću puno učiti, detaljno je sve, veselim se tome.

 

Duvnjak: Živim nogomet, a “Rijeka” je “Rijeka”…

Njegova filozofija rada s djecom nešto je drugačija od Rukavinine:

– To su djeca s kojima je na prvome mjestu cilj da ostanu u nogometu, da se održe, da nauče što su treninzi i da polako prihvaćaju odgovornost. Zapravo, s dječacima tog uzrasta nekako si najmanje trener, više si psiholog, pedagog, “roditelj”, moraš ih razbuditi, zainteresirati za igru. Tako da je uvod u svaki trening uvijek neka zabavna igra, a onda prelazimo na sam nogomet. U ovoj je dobi važno da usvoje sportsko ponašanje i razvijaju sportski duh te da počnu razmišljati o samoj igri, da uđu u nju… Kako smo tek počeli skupa raditi, kroz dva do tri mjeseca očekujem da ćemo se već znati puno bolje i da će steći povjerenje u mene, što je također iznimno važno. Sve je to jako delikatno, to je 20 – ak različitih malih individualaca kod čega kao trener moraš prepoznati kako prići svakome od njih. Na primjer, nekada treba malo i povisiti ton s nekima, dok kod drugih to neće proći, odbit će ih. Trener u tom smislu za ovaj uzrast treba biti pažljiv i osjetljiv na to tko je kakav.

Duvnjak je, za razliku od Rukavine, s nogometom započeo u relativno maloj sredini, u malom klubu te u tom smislu jako dobro zna kako je to učiti nogomet bez osnovne opreme, uglavnom samo s vlastitom željom i vlastitim zalaganjima:

– Ukratko, živim nogomet. Oduvijek sam na igralištu. Iskustvo učenja nogometa u malom klubu je drugačije nego u ovako velikom sustavu. Tamo, kako bi se reklo, imaš to što imaš. Nema selekcije, a često niti osnovne opreme poput čunjeva, lopti, ostalih rekvizita. Smatram da je za svakog trenera u manjem lokalnom klubu jako veliki uspjeh da u tim uvjetima stvari igrača koji konkurira za dalje, kazao je Duvnjak i nastavio:

– Problem lokalnih klubova je i dalje isti – oni nemaju dovoljno sredstava, žive od donacija. Kada im veliki klubovi, sjećam se i sam kada sam igrao za NK Lovran, poklone stare lopte – ajme, kakvo je to veselje bilo. Smatram da bi veći, bolje stojeći klubovi morali konstantno biti u kontaktu s malim klubovima, bilo kroz spomenute donacije, prijateljske utakmice, razmjenu iskustava. To djeluje motivirajuće za sve, pogotovo za igrače tih manjih klubova.

Velika odgovornost

Priliku da ove sezone kao glavni trener vodi morčiće Duvnjak smatra isključivo odličnom, za razliku od onih koji bi pošto – poto vodili što starije kategorije:
– Svi startamo od nule. Svaki trener koji god preuzme neku ekipu zna što ga čeka, ali uvijek moraš propitivati te dečke, mora proći period privikavanja, a kada se oni opuste onda to sve krene kako treba. Kulturno ponašanje, stjecanje sportskih navika, poimanje sporta općenito, sve su to specifičnosti koje trener u ovoj dobi mora jako, jako pažljivo prenositi tim dečkićima. To su te rane, a često i ključne faze njihovog razvoja i u tom smislu jako je zapravo odgovorno biti trener najmanjih uzrasta.

 

Kada smo Rukavinu i Duvnjaka pitali koje su si ciljeve zadali sa svojim igračima, obojica su se složili da je to napredak igrača kako bi postigli ono što su već postigli mnogi od njihovih kolega kroz dosadašnji rad Škole nogometa popit Brauta, Vuka, Lepinjice, braće Smolčić, Libera i drugih seniora koji danas nose dres Bijelih:

– Ako kroz 3 – 4 godine ovi dečki napreduju, nauče nogomet i sve njegove elemente, osvrnu se iza sebe i kažu – evo, i on mi je bio trener između ostalih, to je za mene uspjeh, kazao nam je Duvnjak.

 

Ako se klinci ne znaju ponašati – vani su, koliko god da su dobri

Rukavina, pak, kao predvodnik petnaestogodišnjaka smatra da će uspjeh biti ako se dečki pokažu u ovoj prvoj ligaškoj godini te ako se odrede prema redu, radu i disciplini kao pretpostavkama za, danas – sutra, dolazak pred vrata prve momčadi:

– To su snovi. I ja sam ih imao. Svi ovi dečki žele jednom igrati za prvu ekipu “Rijeke”.

Kao i svi treneri u riječkoj Školi nogometa, i Rukavina i Duvnjak rade na tome da uz nogomet, dečki budu kompletni i u svim ostalim kategorijama života: u ponašanju, u školi, u ophođenju na terenu i izvan njega:

– Želimo stvoriti dobre ljude od njih. Nogomet će možda biti dio njihovih života, možda ne. U “Rijeci” će moda uspjeti, a možda će uspjeti negdje drugdje, no ono što će nositi kroz život ostaje zauvijek, rekao je Rukavina i rezimirao: Ako se klinci ne znaju ponašati – vani su.  Koliko god da su dobri.

Marin Duvnjak kao trener mlađih nešto je fleksibilniji:

– Važno je i da uživaju u igri, da su sretni, a životna i nogometna ozbiljnost već dođu putem njihovog daljnjeg razvoja kroz Školu nogometa, zaključio je.

Izvor: HNK Rijeka

Marketing
Marketing
Marketing
Marketing

Facebook video

Medvjedići u Rijeci

Fiuman Plus

Facebook

Instagram