Prošla su doba krafni za 2.50 kn, kuglice sladoleda za 3 kn, gledanje crtića u sedam a Dnevnika u pola osam sati. Ona doba kada je poziv s prozora i izgovaranje punog imena označavao kraj igre te ujedno neku učinjenu nepodopštinu. Uskoro će i komad papira sve više biti zamijenjen s modernijom tehnologijom kao što je tablet. Idemo u korak kako promjene dirigiraju. Ironija je da se i samo vrijeme s vremenom promijenilo i izgubilo godišnja doba, ono predvidivo postaje nesigurno a doba inovacija kao da stagniraju. Ili jednostavno više nemamo dovoljno volje za išta a kamoli nešto novo, što je i razumljivo jer smo u vrtlogu cirkusa uhvaćeni zajedno s ostalim životnim suputnicima. No u tom vrtlogu davne 1821. godine nije bio Andrija Ljudevit Adamich, utemeljitelj pogona za proizvodnju papira u Rijeci. Jedan od velikana koji su u to doba dizali Rijeku na prvo mjesto, ponovno kao i ostatak vizionara u to doba. Hrabri poduzetnik koji je odlučio dati šansu Rijeci i samim Riječanima te je uvesti u svijet nade da budućnost postoji u tome gradu. Te godine, odlučio je kupiti mlin na Lučici pomoću kojeg pokreće proizvodnju papira. Tri godine nakon, tvornicu kupuje Britanac William Moline za 19. 000 fjorina te zapošljava 21 radnika. No ubrzo pogon odlazi u ruke Charlesu Meynieru i Walteru Craftonu Smithu, značajnim engleskim tvorničarima. Pogon je do tada postojao zahvaljujući vodenoj snazi Rječine te prerađivao krpe od kudelje i lana.

No, novi investitori donose modernije ideje te riskiraju i odlučuju se na proširenje te ujedno i samu modernizaciju pogona. Kupuju do tada najmoderniji stroj za proizvodnju u Monarhiji, takozvani Fourdinerov stroj. U to vrijeme broj radnika se povećao na 250 te izvoze pretežno u Englesku i Brazil. Bitna godina za ovu tvornicu je i 1833. godina kada nabavljaju prvi parni stroj na prostoru Balkana( dokaz da nije uvijek Balkan zapamćen po samo lošim poveznicama). Upravo zbog tih inovacija tvornica papira ulazi u najbolje doba kada se plasira među najkvalitetnije proizvođače papira na području austrijske carevine. Najveći dokaz tome su i razna priznanja poput Prve industrijske izložbe u Beču, gdje je tvornica dobila srebrnu medalju. Zanimljivo je da se prema usmenoj predaji ime Hartera pridodalo tvornici upravo zbog Grobničara koji su naveliko naraštajima tada radili u njoj. Hartera se i dalje nastavila isticati na raznim natjecanjima te dobiva ravnatelja Eugene Frémont koji svojim znanjem iskustvom unapređuje tvornicu na skroz drugu razinu. On je ukupno 48 godina upravljao te iako je 1852. godina velika poplava skroz uništila tvornicu, uspijeva ju ponovno postaviti na noge. Uspjeli su stare vodene kotače zamijeniti turbinama, pritok vode sagraditi po novim nacrtima, drvenu branu zamijeniti betonskom. Čak je i čitavo jedno brdo probušeno radi vode, koja se dovodila u turbine kroz tunel. Tada je kvaliteta papira uvrštena među pet najboljih vrsta papira 1860.godine. Ova tvornica osim po modernizaciji poznata je po tome da je 1877. osnovala prvi mirovinski fond za radnike. Osim drugih vrsta papira počinje proizvodnja i cigaretnog papira.

No nemoguće je imati ovoliku proizvodnju bez kriza koje su se tada događale. Prvi krivci su bile gospodarske krize i teža nabava materijala te zatim ukupno 4 požara te poplava koje su do ruba dovele vlasnike. Tvornica je radi obnove bila zatvorena na nekoliko mjeseci te radnici postupno bivaju otpušteni te je njihov broj skoro u duplo smanjen. Nakon previranja vlasnika novi igrač je Prva ugarska industrija papira d. d. koja je itekako utjecala na odluku da se 1910. godine, proizvodnja orijentira isključivo na proizvodnju cigaretnog papira. Kada Austrijsko-Ugarska Monarhija propada, Hartera ulazi u sustav kompanije “Jela, industrija papira” te joj se sjedište seli u Zagreb. Nastavak budućnosti drži u rukama Prva hrvatska štedionica te kroz 66 građevina proizvodi: cigaretni papiri, svilasti papiri, papiri za kopiranje, biblijski papir.. Godišnja količina je bila od 1.200,000 kilograma na tržištu SAD-a, Argentine, Rumunjske…Nakon 1945. godine prelazi u državno vlasništvo. Zahvaljujući kvaliteti 1991. godine tvornica drži drugo mjesto u Europi po količini proizvedenog cigaretnog papira, a u svijetu je držala i 5% ukupne količine proizvedenog papira. Ali zbog rata, mnogih gubitaka te gubljenja tržišta 2005. godine tvornica doživljava kraj nakon godina promjena naraštaja, vlasnika, radnika, uspona i padova. Ali ipak je ostavila utisak ta zgrada koja se još drži unatoč burnoj prošlosti. Nismo baba Vanga da predvidimo budućnost papira i njegov mogući nestanak, no nema do pismene ostavštine. Danas je rijetkost pisati pismo te možda ovakve tvornice uistinu padnu u zaborav no dokle je još one ”stare škole” koje za tablet misle da je uvećanica od tabletića, papira neće nestati a možda čak postane toliko dragocjen, vrijedan primjerak u budućnosti muzeja 3047. godine.