Povežite se s nama




Osim vlastite obitelji, lijepo je imati obitelj u prijateljima, u onome čime se baviš poslovno (onom poslu koji ti dovoljno donosi da podmiriš YOLO troškove života plus kupiš čokoladu) ili hobiju (kaže Internet google da ovih pet hobija može donesti zaradu; ples, izrada nakita, fotografiranje, kupovina ili sviranje glazbenih instrumenata, ako se tko u tome pronalazi). Pokušati naći u nečemu što će te lansirati daleko od svih životnih cirkus problema, bilo onih bezazlenih kao jedinica iz matematike (navodno je i Einstein imao jedinicu iz matematike pa je dobro ispao) odluke oko izbora škole (u nadi da ćeš i u 2047g. moći to raditi umjesto robota Mejdinčajna) ili stvarnih problema koji te natjeraju zamisliti čemu sve to. No da se obitelj može pronaći od najranije dobi i zadržati u nečemu što ti je za početak samo hobi a kasnije život najbolje dokazuju Prve riječke mažoretkinje.

Nedavnim 21. rođendanom uspješno mogu dokazati da kada jednom kreneš možeš opstati. Prve generacije Prvih riječkih mažoretkinja davne 1995 ( čini se da je tisućama daleko ta godina krafni za 2,5kn) prošetale su korzom u trapericama i kratkim majicama te pokrenule uzlaznu putanju u tom svijetu sljedećim generacijama. Tijekom godina generacije su se mijenjale no ujedno i zadržavale što najbolje dokazuje naša sugovornica Valentina Janjetić koja je bila prva generacija te zatim prošla kroz sve sekcije te danas postala trenerica. Riječke mažoretkinje su jedne od najstarijih u Hrvatskoj a prvi službeni nastup su imale davnih dana na Riječkom karnevalu. Sve započinje upisom djevojčica koje prosječno imaju 4 ili 5 godina te započinju obuku u grupi ”mini mini ” te zatim nastavljaju prema starosnoj grupi u kadetima, juniorima te zatim seniorima. Službena starosna godina kada izlaze je 25 godina no kod većine tih djevojaka već tada se primjećuje ogromna plesna zrelost koju neke usmjere na neka druga slična područja, kao primjerice u tituli trenerica kao što je napravila Valentina. Druženja s prijateljicama, razgovori nakon treninga, trud, strpljenje, dobri voditelji sve su to jedan od uvjeta kako uspjeti u tom svijetu. Broj upisanih ovisi najviše o svim faktorima no može svatko probati a idealno bi bilo da tko i muškog roda dođe i uvidi da je to itekako zanimljivo. Do sada je bilo primjera upisa osoba suprotnoga spola, no nažalost nisu opstali jer još uvijek vlada stereotipno razmišljanje da je ovo namijenjeno samo ženskom rodu.

Grad Rijeka je velika potpora Prvim riječkim mažoretkinjama te upravo zahvaljujući njemu imaju dosta nastupa primjerice na njihovim protokolarnim aktivnostima. U klubu ima stotinjak članova te se upisi većinom vrše na jesen. Djeluju na tri riječka područja i to na Drenovi, Vežici i Srdočima. Treninzi ovise kojoj skupini pripadate no količina i broj sati treninga se poveća kako i dolaze razna natjecanja. Tada svi zapnu da se postignu rezultati što je vidljivo u raznim nagradama, prvim mjestima te priznanjima diljem Hrvatske i svijeta. Zasigurno se to najbolje vidi u činjenici da su seniorke aktualne državne prvakinje, no i diljem drugih svijeta sustižu nagrade, primjerice one u Mađarskoj kada su dobile nagradu publike.

Sama ideja o osnivanju krenula je od Jože Komljenovića te Mike Raukara i Gorana Rodina. Gospodin Mike i danas pokazuje zavidno plesno znanje te usmjeruje svoje mažoretkinje da što više pokažu ono za što su sposobne. Za njega kažu da je tehnički ”geek” koji je zadužen za svu tu tehnologiju no zna pripomoći savjetima pri koreografiji te jednostavno biti potpora svim dobnim skupinama. Do sada su promijenile četiri uniforme jer i dotrajalost opreme pokazuje svoje. Mažoretkinje također posjeduju i zakletvu napisane početne godine, autorice koja je među prvima bila u klubu. Na dan sv, Vida dolazi do ”Kapijade” te sa određenim uvjetima, mažoretkinje ponavljaju riječi zakletve, da je to obiteljska zajednica, znaju djevojke i same kada barem jednom godišnje sa svojim trenericom odlaze primjerice u kino ili se počaste nekim drugim načinom. Poanta je da su tu jedna za drugu, da iako se dosta toga odriču, dobivaju doživotne prijateljice (ili barem dokle se jedna ne uda☺, uspomene koje se rado prisjete, mnogobrojna iskustva koja dožive putujući po Europi (nemoguće je ne napisati Španjolska, Francuska…) Zna se dogoditi da su pozvane na gostovanje te otiđu, maknu se od svega te potom i uzvrate poziv. Danas se nije lako ničime baviti jer svima nedostaje vremena i novaca no za djecu se uvijek nešto nađe jer im roditelj želi sve pružiti. Korisno je znati da se djeca mogu svugdje upisati, proučiti aktivnost te ju potom koju godinu zadržati te shvatiti da se nečime treba baviti.

Prve riječke mažoretkinje ne skidaju osmjeh s lica i djeluju da stvarno uživaju u onom što rade jer trud se primjećuje a primijetili su iz te branše, opstati nakon toliko vremena nije izvedivo ali je razumljivo jer bez truda nema ničega, dobivaju pozive na razna druženja, plesne ansamble diljem Europe. Možda u budućnosti na upisima bude još više djevojčica, koji dječak koji će osim plesnog iskustva skupljati i ono životno.