O specifičnostima govora našeg mjesta postanemo svjesni tek kada odemo u neko malo dalje mjesto unutar iste države. Tad se hvatamo za standard koji smo učili u školi ne bismo li se sporazumjeli, no poneke nam se riječi, pogotovo one žargonske, jednostavno potkradu. Naše suradnice, diplomirane kroatistice, Dunja Zoričić i Matea Lacmanović, osmislile su za vas kraće tekstove u kojima kroz prizmu žargonizama dočaravaju riječki urbani sleng. Znate li sva značenja?
Matea
Danas nema faksa. Naravno, odlučila sam otić’ negdje popit’ kavu i usput riješiti pokaz za sljedeći mjesec. Kako mi je pokaz već bio istekao, nisam se željela zezati s bakulama u basevima, pa sam se spustila pjege s Krimeje: dolje preko Piramide, stepkama u pothodnik, sve do druge strane. Prošla sam pored Kamova i Žareta, preko Mrtvog, do Troleja, a kad tamo – masu ljudi! Užas! Još uvijek sam se nećkala hoću li produžiti do Riječke i tamo sačekati Dunju ili pričekati u redu. Taman kad sam izvadila mobitel da ju nazovem, neke tipice su se pošorale u redu i to ono, HC!
„Hej, nećeš vjerovati šta se upravo događa ispred Troleja!“ odmah sam nazvala Dunju.
„Šta, šta?“ upitala me.
„Neke tipice se šoraju, znači, fijasko!“
„Hahaha, snimi ih mobitelom, možda digneš neku lovu, navodno televizije plaćaju i po milju kuna za takve snimke. Dinotov frend je dignuo neku lovu tako.“
„Da, totalno! Idem ja ća dok me neka treba nije napucala. E, nađemo se ipak kod Meka, mere?“
„Že. E, stat’ ću na neki kiosk da uzmem gare, ti treba šta?“
„Ne, vidimo se uskoro! Bok!“
„Pozdrav!“
Krenula sam prema Meku, skoro me pokupila trisduja ispred Troleja, a dok sam čekala na semaforu, počela je padati kiša. Naravno, kišobran mi je ostao doma. Pogledala sam prema riječkom nebu i upitala: „Šta da?“
Dunja
Sinoć fijasko. Šatro idemo samo na cugu i đir po gradu, a već je 5 ujutro i žderemo burek kod Ibišija. Toliko se dugo nismo okupili u punom sastavu, da smo totalno zabrijali. Nisam sigurna boli li me bulja od silnog čaganja ili je neki spec pretjerao sa šlatanjem, ali znam da trenutno kasnim na dogovor s frendicom, a bas mi ide za 15 minuta. Nakon pomahnitalog spremanja, umalo se složih po stepkama ispred zgrade, no ništa me ne zaustavlja da uhvatim šesticu jer vrijeme je prekriminalno da čekam drugu.
”Gdje ti je karta?’ za potpun doživljaj pobrinula se bakula, no nabacih joj samo jedan kišni ”boo” i produžih do zadnjih sjedala. Hoćeš-nećeš, u basu ti uredno i po propisu uvijek uleti netko zbog koga požališ što nisi krenuo pjege, a ako moram birati između simpa nonića i opičenog tipa, uvijek ću radije slušati fijumanske spike nego one koje uglavnom prekidam šablonskim ”Šta da?” ili ”Si dlu?”.
”Gdje si dosad? Izgledaš očajno. Vidim da je bila špica sinoć. Ćeš kić bureka?” Matea me, u svom stilu, dočeka pred Mekom.
”Burek? E, mojne. Totalno sam iskomirana. Idemo negdje na cugu dok se ne izvrnem.”
“Ajmo ća!”
