Život ne cijeniš onda kada je sve u redu i kada nisi u nikakvoj opasnosti. Tada ti je pod normalnim da svako jutro ustaneš (više-manje makar na lijevoj nozi), popiješ kavu (bilo koje vrste bitno da je skuhana), doručkuješ (ako se nisi dignuo nakon početka radnoga vremena pa imaš momentalni slom živaca) te se uputiš na posao ili gdje god te već lijeva noga odvede. Manje-više rutina dokle ju netko ili nešto ne promjeni. Zapravo nepredvidiva rutina jer svaki dan iako je neka šablona, zapravo je novi. Novi u svijetu radnika, ne radnika, političara, kućanica, učenika, mučenika, putnika, pomoraca…U svakoj pomorskoj obitelji postoji barem jedan član, prijatelj, poznanik (”onaj koji nosi najbolje darove za rođendane jer plovi i ima novca”) koji ”naviga” i samim time je možda na neki način, spašen barem 3 mjeseca raznih drama u Hrvatskoj, puničinih posjeta te drugih raznih događaja koje život nanese. No da bi se ipak sretno vratio nakon odrađenih dana, bitna mu je suradnja s brodom posadom, vremenom no i s objektima koji su u današnjim modernijim vremenima itekako od koristi. Jedan od njih je svjetionik.

Rijeka je kao pravi lučki, pomorski grad 26.studenog 1884. godine uputila prvo svjetlo sa svjetionika, popularno zvanog oči pomoraca. Ovaj svjetionik podignut je te godine prema projektu Luigija Burgstallera iz 1881. godine. Naime u Rijeci je tih godina predviđeno proširenje riječke luke koje je uključivalo gradnju predluke, produživanje glavnog lukobrana nazvanog imenom Marije Terezije, nova pristaništa…Sam svjetionik se odlučio podići u glavnom lučkom bazenu, samom vrhu 800 m dugog glavnog lukobrana. Zahtijevao je snagu s kojom će svjetlost biti vidljiva na udaljenosti od 10 do 15 pomorskih milja. Sagrađen je bio od lijevana željeza i čelika te visok 31 metar s ukupno 9 etaža, tlocrtom kružna oblika te unutrašnjim spiralnim stubištem.

Po slikama nekih zaljubljenika u svjetionike možemo primijetiti da su te stepenice idealna zamjena za teretanu. Sama kupola koja se nalazi na vrhu posjedovala je vjetrokaz, svijetlo te kristalne leće nabavljene u Pariškoj tvornici. Reflektor promjera 1.2 metara titrao je naizmjenično bijelom i crvenom svjetlošću. Po nekim podacima podizanje svjetionika stajalo je oko 50 tisuća forinti. Problemi počinju nekoliko godina nakon kada dio lukobrana na kojem je stajao svjetionik, počinje tonuti te je on morao biti prisilno rastavljen te maknut s toga mjesta. Nakon čekanja u skladištu, 1893. godine podignut je iznova i to na današnjoj lokaciji, Mlaki. Tada je toranj doživio male promjene te je sagrađena svjetionička kućica s dvije prostorije. Ponovno nakon što je 40 godina mirovao udaljen 250 metara od mora, po treći puta mijenja mu se položaj no ovaj put ide samo u vis. 1933. godine prema idejama Andree Bayera, gradi se zgrada s tri kata, objekt postiže visinu od 41 metara, ojačan armiranobetonskim rebrima.

Početkom devedesetih godina, svjetionik je automatiziran te je posljednji svjetioničarski par umirovljen 1991. godine. No jedanaest godina nakon, svjetionik ponovno ulazi u rekonstrukciju te dobiva nadogradnju trećega kata gdje prostor za rad pripada Obalnoj radiopostaji. Ona od tada s te lokacije pomorcima šalje sigurnosne obavijesti, vremenske izvještaje te razne oglase i utješne riječi. Tim činom svjetionik na Mlaki postaje jedini objekt te vrste u Hrvatskoj koji u sklopu zgrade ima obalnu radijsku postaju. Sigurno još zanimljiva nepoznata činjenica o ovom svjetioniku je da je 1937. godine dobio brata blizanca i to u Budimpešti. Tada su Mađari odlučili sagraditi repliku svjetionika u spomen svih poginulih boraca Mornarice u Prvom svjetskom ratu. Spomenik je bio željezna replika smještena na visokom kamenom postamentu unutar kojega je bio i mali muzej. Nažalost ovaj vrijedan objekt u Drugom svjetskom ratu je tijekom bombardiranja u potpunosti bio oštećen te još nije obnovljen.

U Hrvatskoj postoji ukupno 45 svjetionika od kojih je 16 s posadom i u vlasništvu su ”Plovputa” koji se brine o njihovom daljnjem postojanju. Iako su automatizirani ipak nastavljaju svoju tradiciju pomoći osvjetljavanja puta pomorcima jer nikada ne znaš kada može napredna tehnologija zakazati, kada oni ponovno mogu postati još bitniji. Neki od svjetionika imaju turističku svrhu te se nude kao smještaj. Tko zna gdje će na kraju završiti ovaj Riječki svjetionik s obzirom na njegovu dosadašnju šetnju gradom. Možda entuzijasti u njemu prepoznaju neku drugu turističku iskoristivost utemeljenu na edukaciji, izložbama sačuvanih svjetioničkih artefakta ili čisto postane jedna od mnogih atrakcija grada koji teče. Dok se odgovorni ne pobrinu za njegovu daljnju budućnost, ovaj svjetionik na Mlaki i dalje će stojeći u sadašnjosti pričati priču o prošlosti o nekim drugim vremenima. I dalje će biti jedan od anđela čuvara koji čuvaju pomorce da se uspješno vrate svojim najmilijima pa i punici na ručak.