Povežite se s nama





Kažu da je na kraju tunela svijetlo. S trenutnom situacijom općenito u svijetu, državi, mjestu, obiteljima izgleda da su radovi u tunelu i da je predviđeno čekanje. Čekanje u obliku boljeg posla, bolje financijske situacije za još jedno dijete, čekanje da ti odobre još jedan kredit za automobil i to polovni, čekanje da se troškovi životni nekim čudom smanje s mjesečnih ????, 99 lipa na !!!!, 98 lipa, čekanje da se vlada posloži (nećemo o izborima, politici tu nije mjesto) općenito čekanje. Ironija je da sve dok živiš zapravo su ti svi planovi na stand by jer čekaš neka druga, bolja vremena. Zavaravanje jer zapravo ta vremena su sada samo ih nismo svjesni jer smo opterećeni raznim čudesima i pored svega što nemamo i želimo, ne vidimo ono što imamo. Većina ljudi ima barem osnove uvjete za život (pod time se misli krov nad glavom (iako od roditelja), hranu i vodu (iako možda na kredit). No, iako smo u 21. stoljeću i malo nedostaje da auti ne lete, postoje ljudi koji nemaju ništa. Možda svojom krivnjom, možda spletom okolnosti, promjenom vremena, ali jednostavno bez obzira na razlog, nemaju i nalaze se među nama. I mi jednom možemo postati kao oni. Očajni, na rubu života no od tamo svejedno ih neko drži. Primjer za to je časopis ”Ulične svjetiljke’,’ koji je prije osam godina pokrenuo Franjevački svjetovni red u Rijeci.

Ideja je nastala upravo zbog sve većeg problema beskućništva u Hrvatskoj i kao način pomaganja ljudima da stanu ponovno na svoje noge, i to ne putem milostinje nego svojim radom. Svatko tko prođe jednom od glavnih ulica u Rijeci, Zagrebu, Zadru, Varaždinu, Puli te, najnovije, Vinkovcima zasigurno je primijetio ljude koji stoje u kutku s časopisom u ruci, akreditacijom s imenom i prezimenom zakačenom o jaknu te nenametljivo pokušava vratiti život u svoje ruke. Prođemo mimo njih kao da su nevidljivi, možda malo suosjećamo, ali imamo i svojih vlastitih problema tipa neplaćeni računi, netko pomisli: dobro sam, može mi biti i gore, netko: gle pijanca, žica umjesto da radi, sigurno je klošar, ovisnik… No netko priđe, pozdravi bontonom usađenim davnih dana i za osam kuna (od kojih 4 kune idu prodavaču, a 4 kn časopisu za potrebe izdavanja) kupi časopis no što je još bitnije pokaže da još ima ljudi s osjećajem potrebe pomaganja drugome.

To najbolje znaju mnogi volonteri diljem Hrvatske koji nesebično pomažu prodavačima ovog časopisa s distribucijom, savjetima, uputama kako predstaviti časopis, a da ljudi shvate da je to za korist prodavača i ničiju više. Većina ljudi koji prodaje zatekla se na dnu te su im ovim načinom ponovno odškrinuta vrata ”normalnog života”. Časopis se izdaje prosječno svaka dva mjeseca te na 34 strane donosi razne osobne priče prodavača beskućnika no ujedno i zanimljive teme koje pišu volonteri poput autizma, sljepoće, psihičkih bolesti te mnogih drugih raznih socijalnih tema koje imaju edukacijsku notu. Osim teksta s temama koje su svakodnevne, no možda ne previše eksponirane, objavljuju se i oglasi u kojima se nudi ili traži pomoć u raznim poslovima. Na taj način širi se vijest o potrebi koja dolazi do ljudi koji žele raditi, a nemaju gdje jer ili su prestari ili nisu adekvatno kvalificirani. Da se u časopisu nalazi svašta ponešto za svakoga, dokazuju i razni recepti kako skuhati jeftino a fino. Sadržajno i vizualno časopis nastoji privući ljude ne samo primarno da ga kupe nego da ga i pročitaju, da neke priče dotaknu i njih i da požele kupiti i drugi broj.

U razgovoru s našom sugovornicom, urednicom časopisa Jasnom Krapac, saznali smo da možemo biti ponosni što u našoj zemlji ima ljudi koji su spremni volontirati i držati projekt poput ovoga s ciljem da se pomogne potrebitima. Njihov broj je velik no naša sugovornica ima sasvim primjeren citat za to: ”Ako ne možeš nahraniti stotinu ljudi, nahrani samo jednog čovjeka” (Majka Tereza). To i je polaznica volontiranja da kreneš i daš koliko možeš od sebe, ne sve. Njoj je cilj dolaskom na mjesto urednice bio podići časopis na još veću razinu kako bi privukao ljude da počnu biti svjesni da beskućnik nije neki zamazani klošar i alkoholičar, nego da možda sjedeći u tramvaju, autobusu, prolazeći cestom ideš mimo nekoga tko večeras nema gdje spavati, što jesti. Osvijestiti ljude da i malom pomoći nekom omogućuješ povratak u život na dostojanstven način. ”Ulične svjetiljke” su samoodrživ časopis koji je član ‘Međunarodne mreže uličnih novina” kroz koje se objavljuju i njihovi članci te se i ostatak članova drugih zemalja obavještava o socijalnoj situaciji u Hrvatskoj. Unatoč potpori Grada Rijeke te MUP-a, svejedno se znaju naći primjeri lažnih prodavača koji štete ovom projektu jer zloupotrebljavaju pomoć građana te samim time udaljuju ljude da pomognu jer ispadne da im pomoć nije potrebna. Nažalost, svi znamo za primjere kada se netko lažno predstavi kao invalid te prosi, a mi naivno damo donaciju. Dobri slučajevi kao da tada nestanu. Upravo zbog toga, cilj urednice je postići da se čuju priče koje nas mimoilaze poput priče osmogodišnje djevojčice koja je sama pokrenula u Zagrebu u svojoj školi akciju skupljanja čarapa za beskućnike. Priča koji većina ne zna jer su trenutno bitnije druge stvari (ne, nećemo o politici). No ovaj časopis ih priča, a mi ih možemo saznati ako se jednom u svom marširanju ulicom zaustavimo.

”Ulične svjetiljke” su jedan od primjera kako ponovno stati na noge, a da to nije prošnja. Ovi ljudi ovakvim načinom rada, krenu u resocijalizaciju, uspiju plaćati sebi skromni smještaj no svojim radom. Ponovno se osjećaju korisno, dostojanstveno. Prođemo mimo svjetiljki, neko vrijeme ih primjećujemo no kasnije se podrazumijeva da su tamo, svakodnevica, ne bitne. I upravo je prigodno završiti s citatom :”Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari , ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.” Primijetimo „Svjetiljke.”