Bilo bi mi drago da je Rijeka potekla na jučerašnjim prosvjedima mnogobrojnije i bučnije, onako kako smo i poželjeli u prošlogodišnjoj kolumni pisanoj s istim povodom. Ali nije. Ljudi je bilo puno, puno manje, a govori su bili puno, puno duži. Gotovo pa bolni, monotoni eseji, bez žara i želje da pomaknu masu s mjesta, kulminirali su dovođenjem pred mikrofon malenog curička koja je bezazleno dječje izbiflala tuđi tekstić, a koji je završavao ‘prijetnjom’ ekipi koja se nadvila nad reformu obrazovanja, riječima ‘…vidjet će oni svoga boga…’  Ne znam koja je poanta bila svega toga, ali je mnogima od prisutnih bila – neumjesna.

Jer, ako se već htio postići neki dojam, umjesto te malecke trebali su istupiti nešto stariji đaci i definitivno studenti, njihove riječi i njihove misli trebali smo čuti večeras na Kontu. Sve ostalo je tek loš igrokaz, nemaštovit poput izgovorenih tekstova, promašen kao i tonalitet kojim su isti čitani.

Namjera je ipak, nesumnjivo, bila hvalevrijedna: svijest o tome da se stvari moraju mijenjati dok još ima vremena. Mora se prosvjedovati protiv šume koja se prijeteći nadvija nad budućnost ovoga društva. A u toj šumi, hrastovoj dakako,  vreba mnoštvo gargamela obaju spolova, neki u crkvenjačkim mantijama, neki u limun žutim štiklama, ali svi bez iznimke s istim problemom u glavama i s idejama kojima već odavno mjesta ne bi trebalo biti u modernom, civiliziranome društvu.

Prošle godine smo možda i mogli reći da je pet do dvanaest, no ove godine već odavno je prošlo dvanaest. Ono što se lani tek šunjalo, sada se i došunjalo u obličju raznih željki, pava, jasminki, te kojekakvih drugih čudnovatih likova koji si odjednom uzimaju ogromna prava i otvoreno zadiru u najosjetljivije a najvažnije resore društva. I nažalost, u savršenoj su međusobnoj sinergiji.

Alarmantno dugo vremena nitko obrazovanje, znanost i kulturu ne spominje u ozbiljnom i konstruktivnom kontekstu. Vladajuća kasta podiže se na stražnje noge samo ako netko zabrani Thompsonov koncert u drugoj državi: isti žar se međutim ne može očekivati i kad je u pitanju obrazovanje, i to ono u vlastitoj državi. Za njih rasprava o obrazovanju počinje i završava vjeronaukom i križevima u školama, o znanosti ne raspravljaju, ali mogu puno hodati, a kultura im je bitna tek u pojedinim slučajevima, uglavnom kroz prilike u kojima bi se mogli uspinjati na pozornice i otimati bukete cvijeća.

Moj sin završava osnovnoškolsko obrazovanje. Količina idiotarija s kojim su im napunili glave je zastrašujuća. Jučer me je primjerice zgrozila rečenica u knjizi iz biologije u kojoj izrijekom piše kako ‘još nije znanstveno utvrđeno prenosi li se AIDS sjedenjem u istoj klupi.’

Što je to nego poticanje nesigurnosti, neznanja i netrpeljivosti? Što je to drugo nego kreiranje zatucanosti malih, mladih umova?

Ali, to je zapravo u potpunom skladu s trenutnom politikom vladajućih. Da se njih pita, molilo bi se i učilo pucati još od vrtića. I učilo pjevati rodoljubne pjesme, pa se klatiti u svakojakim prilikama u ritmu istih amo-tamo… Da se njih pita, curičci bi se odvojili od dječaka. One bi učile biti kvalitetno drugotne. A oni bi se učili mačizmu, šovinizmu i ostalim izmima, zadržavajući se na baznom materinjem jeziku, onaj napredni, ‘sa svom tom književnošću’, ma taj ionako ne treba nikome. Jadan se Matoš u grobu i sad preokreće. Baš kao i moj prijatelj s Konta, šutljivi Kamov koji je večeras strpljivo podnosio težinu svake moje misli na njeg prislonjene: o tome kako  su izumrli idealisti koji su umjeli svojim riječima pokrenuti u ljudima lavine snage i želje za promjenom, o tome kako će nam budućnost otići k vragu ne probudimo li se, ne skontamo li da moramo na ulicu u većem broju i daleko češće. O tome da revolucionari prošlosti nisu valjda uzalud činili sve što jesu, valjda je u nama ostalo barem malo, malo njihovog žara. I odvažnosti da Njima kažemo da se nećemo baviti izmišljenim neprijateljima, da želimo uistinu da nam djeca izrastu u pametne i obrazovane ljude, a ne zatucane malograđane sklone prepisivanju tuđih misli.

Valjda zato se nadam i dalje prizivam one prave, prave prosvjede, od kojih se gaće tresu na Pantovčaku i Markovu trgu.