U Zajcu održana ovosezonska operna premijera ‘Madam Butterfly’

Madama Butterfly Giacoma Puccinija na libreto Luigia Ilice i Giuseppea Giacose  prva je novosezonska operna  premijera u HNK Ivana pl. Zajca. Opera koja je danas dio željeznog opernog repertoara na svojoj praizvedbi 1904. godine u Milanu nije doživjela uspjeh, razlog tome traži se u činjenici da zahtjevna milanska publika nije bila spremna apsorbirati toliku količinu emocija koja joj je podarena s pozornice.

Prvotna verzija Madam Butterfly bila je u dva čina, u kasnijim preradama Puccini je drugi čin podjelio na dva te smo time dobili verziju u tri čina koja se izvodi do danas. Verziju u dva čina je 2016. godine revitalizirao maestro Riccardo  Chailly na otvorenju sezone u milanskoj Scali (Chailly je glazbeni ravnatelj slavne operne kuće) uz zvijezdanu solističku podjelu na čelu sa sporanisticom Mariom  Jose Siri i tenorom Bryanom Hymelom.

Kada se prva i finalna verzija opere slušaju usporedno mogu se uočiti brojne razlike, a jedna od temeljnih razlikovnih točaka je izostanak  arije tenora „Addio fiorito asil“ u dvočinskoj verziji, nju je Puccini dodao naknadno. Riječku Butterfly režirao je Dražen Siriščević dok je glazbeno vodstvo povjereno omiljenom riječkom gostu,  maestru Villeu Matvejeffu.

Predstava je rezultat koprodukcije riječkog i splitskog HNK. Koprodukcije su dobrodošla praksa u kazališnom svijetu iz dva razloga: kako bi što više publike vidjelo predstavu kada ista dođe u novu sredinu, a tu je naravno i uvijek prisutna finacijska problematika izvedbenog teatra.

Solističku podjelu premijerne izvedbe činili su: Cio-Cio San: Anamarija Knego, Pinkerton: Dimitris Paksoglou, Suzuki: Ivanica Vunić, Sharpless: Robert Kolar, Goro: Sergej Kiselev, Yamadori: Marko Fortunato, Bonzo: Slavko Sekulić, Yakuside: Saša Matovina, Carski komesar:Dario Bercich, Kate Pinkerton: Ana Majdak, Matičar: Darko Matijašević, Majka Cio- Cio San: Vendi Pogorelić, Teta Cio-Cio San: Dominika Fortunato, Sestrična Cio-Cio San: Stanislava Šćulac Vlajnić, Tuga: Julija Sekulić, Gejša: Ljubov Judnčenko Košmerl.

Nositeljica glavne uloge Anamarija Knego debitirala je u ulozi Cio-Cio San. Knego je svojim dobro postavljenim sopranom i kolosalnom glumom satkala paučinu emocija glavne protagonistice, s intepretativnim intenzitetom koji nije jenjavao do kraja predstave.

U glasovnom aspektu bila je na visokom nivou na što nas je već navikla, a mogli bi upotrijebiti  još jedan izraz – razmazila. Legatto frazu je dobro odnjegovala  a visine su bile moćne i kontrolirane, bez pretjerivanja tj. suvišnog forsiranja glasa – najljepšeg instrumenta. Svima poznatu ariju Un bel di vedremo interpretirala je intrigantno s emotivnom amplitudom opipljivom na (fiktivni) dodir.

Scenski pokret Anamarije Knego bio je primjeren tradiciji Japana ali bez pretjerivanja jer se u navedenim pokretima zna pretjerati pa se dogodi da je glavna protagonistica „zarobljena“ u takvim  kretnjama,  zasluge za to idu i redatelju. Bilo je fascinatno gledati koliko Anamarija Knego svojom fizionomijom odgovara liku mlade gejše s čijim se osjećajima odlučio poigrati  „Yankee vagabondo“ Pinkerton.

Dimitris  Paksoglou kao Pinkerton ponudio je prilično bezizražajnu interpretaciju u pjevačkom segmentu. Iako je u srednjoj i nižoj  lagi bio prilično korektan, u visinama se mučio i nije mogao ispjevati sve što je Puccini namjenio toj tenorskoj roli. Pinkertonov ulaz u duet Bimba dagli occhi pieni di malia na kraju prvog čina uopće nije inducirao atmosferu ljubavi kojoj se Cio-Cio San bezuvjetno predala.

Ivanica Vunić kao Suzuki zvučala je uvježbano iako ima mjesta za doradu. Duet Cio-Cio San i Suzuki možemo opisati kao ugodno slušateljsko iskustvo koje nam ostaje u uhu i nakon što padne zastor. Sergej Kiselev kao Goro u glumačkom  smislu ponudio je zabavnu kreaciju  dok ga se u pjevačkom segmentu uopće nije čulo.

Robert Kolar kao Sharpless pjevao je sigurno i kvalitetno, meki baritonski zapjev mješao se s dramatičnim modulacijama uz sigurno i odvažno fraziranje. U scenskom pokretu dominirao je pozornicom te  uspješno proflirao Sharplessa kao jedinog lika opere koji stoji „čvrsto na zemlji“.

Slavko Sekulić kao Bonzo prodornim je  basom poremetio „idilu“ vjenčanja Cio-Cio San i Pinkertona. Carski komesar Daria Bercicha zaokupio nam je pažnju svojom pojavom  na sceni, u glasovnom smislu kvalitetno je ispunio cjelinu. U kratkoj ulozi Kate Pinkerton Ana Majdak zvučala je solidno. Ostatak podjele bio je na razini zadatka.

Dirigent Ville Mavejeff trudio se  egzotične glazbene  motive dalekog istoka  uvjerljivo  oblikovati i naglasiti, isto je postigao i s predivnim momentima sentimentalne lirike. Solistima je pružio sigurnu pratnju pazeći na njih u ključnim trenutcima njihovih arija, davao im je koncizne znakove i držao cjelinu na okupu.

Matvjeff je dobro zamislio dinamički razvojni luk predstave od prvog do zadnjeg takta, posebno moramo pohvaliti zvučni  intenzitet kojim je oplemenio završne taktove opere. Unatoč sjajnim dirigentovim zamislima svirka orkestra nije bila na zavidnom nivou. Zbor opere je patio od deficita konkretnog zvuka i pjevačkog intenziteta, to se posebno osjetilo u predivnom u Coro a bocca chiusa koji nije bio izveden na primjeren način.

Režija Dražena Siriščevića profilirala se klasičnom formom, bio je to Japan na sceni sa svim njegovim tradicionalnim obilježjima. Odnose među likovima  solidno je konstruirao, a posebno nas se dojimo kontrast između obilja emocija kod Cio – Cio San i emocionalne ispraznosti kod Pinkertona tome je, dakako, doprinjela i glumačka angažiranost glavnih protagonista.

Siriščević je kirurškom preciznošću ocrtao Japan i na tome mu čestitamo, a moramo napomenuti da je bilo izuzetno lijepo gledati klasičnu opernu režiju na pozornici Zajca. Juraj Zigman zaslužan je za luksuzne kostime koji su zaista nezaboravno vizualno iskustvo. Scenograf  Slaven Raos lijepo je  prikazao idiličnu kućicu od pruća odane Butterfly.

Scenografiji se može prigovoriti manjak funkcionalnosti jer su pregradna vrata koja se tijekom predstave otvaraju i zatvaraju proizvodila suvišne zvukove u ključnim glazbenim trenutcima. Svjetlo Dalibora Fugošića bilo je dinamično i zanimljivo. Trenutak u kojem Cio –  Cio San i Suzuki kite kuću pred Pinkertonov dolazak bio je popraćen bacanjem latica u gledalište što je uvijek dobrodošla interakcija s publikom.

Baletni ansambl je dobro koncipiranim plesnim pokretima oplemenio predstavu. Publika je toplim pljeskom i s istinskim ganućem ispratila predstavu.Ovom izvedbom započela je  jedinstvena Puccini trilogija koja se nastavlja premijerom Tosce.