Kažu ljudi da ponekad treba pamtiti samo sretne dane, one koji su mamili osmijehe na naša lica i ispunjavali nas dozom optimizma. Ne slažem se, i oni manje lijepi dani i trenuci dolazili su s razlogom, a to je da nas nauče da život nije uvijek sunce, već i sivi oblaci koji nas povremeno nadilaze i stvaraju gorčinu u krhkoj i nemirnoj čovjekovoj duši.
U lijepom sjećanju ostale su mi uspomene iz srednjoškolskih dana. To razdoblje uvijek ću pamtiti po našim djetinjastim avanturama, raznim međusobnim druženjima i izlascima, strepnji na školskim hodnicima zbog ispita i naravno, ono najvažnije, to razdoblje pamtiti ću po emocijama, prvim i iskrenim emocijama kojima sam uvijek pridavao važnost.
Ovih dana dok sam brzinski listao dnevne novine, naletio sam na članak o održanoj konferenciji u organizaciji udruge „ U ime obitelji“, na kojoj se propagiralo uvođenje jednospolnih škola. Zagovornici ovkvog načina školovanja ističu da se osim boljeg uspjeha i samopouzdanja, prednošću smatra i to što se dječaci i djevojčice ne zaljubljuju u školskoj klupi, pa su stoga i krize rjeđe.
Krenulo je sa stopiranjem kurikularne reforme, a sada se od strane tih istih ljudi nastoji zadirati u razvojni proces djeteta, u njegove emocije, oblikovanje stavova i razdoblja kroz koja mora proći pojedinac kako bi se oblikovao kao osoba.
Ako se nastavi ovim smjerom i ako se bude dopuštalo ovakvim skupinama da utječu na proces odgoja i obrazovanja, onda uskoro možemo očekivati da će i brojne teme iz područja spolnosti i zdravstvenog odgoja postati tabuu teme o kojima se neće smjeti ni pisnuti. Kada se djeci ne nameće nikakva moralistička obuka o pitanju seksa i spolnosti, rastu u susret zdravoj, a ne promiskuitetnoj adolescenciji. Isto tako nijedan spol ne bi smio odrasti s bilo kakvim tlapnjama ili zabludama u vezi s onim drugim.
Možda je došlo vrijeme da se konačno suprotstavi sustavnom uništavanju prava na normalno, dostojno obrazovanje bez uplitanja Crkve i ideologije. Javna škola otvorena je za sve, ali nikako nije mjesto u kojem bi svoje posege imali Crkva i politika.
Zagovornici ideje jednospolnih škola , ponavljam, kažu kako je jedna od bitnih prednosti ovakvog načina obrazovanja to što se djevojčice i dječaci ne zaljubljuju u školskoj klupi, pa su zato i krize rjeđe. Zasigurno ti isti ljudi ni sami nisu nikada osjetili ljubav i razumijevanje u svojim školskim danima, već su bili podložni autoritarnom odgoju i obrazovanju koji je kasnije ostavio traga u njihovim karijerama i životima.
Kao budući učitelj ne mogu ni zamisliti učionicu u kojoj ću odgajati „hladne glave“, djecu koja će biti toliko podložna autoritetima da od straha neće moći jasno izraziti svoj stav i mišljenje. Djecu koja neće pokazivati prve osjećaje prema svojoj školskoj simpatiji, djecu koja će biti sve, samo ne slobodna.
I ponekad bih se volio vratiti u to nemirno razdoblje, u to more duboko. Vjerojatno bih bio pametniji i neke uloge drukčije odigrao, a možda bi iste greške još jednom s guštom ponovio. Kada se zatvore školska vrata, odvajamo se od obale i odlazimo u život, koji je često nepredvidljiv i u kojem smo svi mi samo kapi različitih sudbina.
