Povežite se s nama

Fiuman Plus

Urban: Svi umjetnika zamišljaju kao nekakvog luđaka koji ustaje usred noći i zapisuje

Objavljeno

na


Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu pjevača, skladatelja, tekstopisca, rokera i umjetnika Damira Urbana.

Sjedimo u Rijeci, na Korzu. Ovo je jedan od tvojih omiljenih kafića, a je li Korzo tvoj najdraži dio Rijeke?

Pa, ne znam. Najdraži dio Rijeke postao mi je oko moje kuće, ta ulica, tamo gdje ne mogu pronaći mjesto da bih parkirao auto. Tamo gdje noću vidim da je netko pijan, ‘baja’ stao nasred ceste i tamo gdje su bacili električne romobile preko zida i to. Taj mi dio Rijeke zapravo postaje najdraži. Imam osjećaj da je izvan gradskog središta i onda se tu događaju te čudne nekakve stvari, a naravno i Korzo.

Što se može sve čuti na Korzu, uz kavu? Priča li se i komentira glazba na Korzu? Jesi li čuo dok si sjeo na kavu u kafić da netko komentira i kaže: “Joj, onaj Urban, baš mu je dobra ta pjesma!” ili “Gledao sam ga, slušao sam ga.”?

Ma, nisam baš čuo za sebe. Čuo sam, naravno, da ljudi komentiraju. Ali ljudi ipak paze, nisu Riječani tako glasni. Ovdje ima Talijana, ali nismo još glasni kao pravi Talijani, tako da paze kad govore da se čuje samo za stolom za kojim sjede.

Vidio sam ovdje na Korzu, kada si išao i do kioska, kada si hodao. Ljudi te zaustavljaju, pitaju, prepoznaju… Ma to me zanima, kad sjedneš ovako u kafić, je li netko sa strane kad te snimi da si to ti namjerno malo glasnije govori o Urbanu, da ti to čuješ?

Naravno da to postoji.

Svjestan si svoje važnosti, što si učinio za Rijeku, za hrvatsku glazbu?

Pa i da i ne. Ne razmišljam o tome. Sada, da me pitaš i da trebam uključiti mozak i razmišljati, vjerojatno bih tako nešto zaključio. No, ne razmišljam o tome jer me to nikamo ne bi odvelo. Neću biti pametniji, bolji, uspješniji zato što o sebi mislim u nekakvim superlativima.

Ali, ljudi tako misle o tebi.

Neka misle. Ljudi misle svašta. Pa vidiš i za koga glasuju godinama. Mislim, ljudi su ljudi. Ima nas svakakvih. Ali, hoću ti reći… Evo, drago mi je da si rekao da razgovaram tu s ljudima, i da ljudi tu na kiosku, svi se jave. Ne znam, čovjek, ne znam gdje smo to bili, kaže: “Damire, hoćeš ovo”, oni znaju, kao da se znamo svi, a zapravo se ne poznajemo osobno. I to je zapravo divno. To je ono što sam htio reći sto puta da je Rijeka, ovaj grad, stvarno po mjeri čovjeka, zato što ima oblik grada. Dovoljno je velik da imaš kamo otići, ima svoje predgrađe, ima sve, sve što treba imati, a zapravo se svi poznaju. Svi se sretnu barem jedanput u tjednu. Dovoljno je mali i nekako mi se čini da stvarno, kad bi neku moju mjeru trebao, ovo je stvarno po mojoj mjeri. Vjerujem da je ovo grad po mjeri čovjeka. Da je veći, onda bi se ubrzao, postao bi drukčiji, a da je manji, onda bi stvarno postalo možda naporno, barem meni.

Ali, nisi mi rekao barem jedan dva komentara koji su se odnosili na tebe, na tvoj rad, na tvoju glazbu, a čuo si ih ovako uz kavu. Da si se malo pretvorio u uho jer za susjednim stolom netko sa strane razgovara o tebi.

Ma, imao sam jednu nepriliku (smijeh) slušati kolege.

Uuuu, to je bilo zanimljivo.

Ne znam tko su, ali bave se glazbom jer su i o sebi razgovarali. Bave se glazbom i ogovarali su nešto i razmišljali…

Naglas?

Da, u smislu kao… Vidiš, kad imaš vezu, neke se stvari puno lakše dogode u životu i onda su oni već imali ideju tko je meni veza, tko gura to sve, preko koga je to, čak je i moja žena bila nešto u priči jer i ona nekoga zna, pa nešto preko veze. Onako stojiš i misliš: nevjerojatno. Ali, kako bih rekao, u redu, njihovo je pravo da misle što hoće. Nažalost, misle potpuno krivo, ali kao da je to važno. Imali su lijepu temu uz kavu.

Dobro. Mogli su doći do tebe i ti bi im rekao o svojim prijašnjim radovima. Kako si gradio karijeru i tako im dao konkretne odgovore na njihove sumnje i priče rekla-kazala.

Istina, istina. Mnogo ljudi ne zna. Oni gledaju sve od danas. Isto kao što, kad vide danas nekog čovjeka koji vozi skup auto, onda je varijanta, a lako njemu, i ja bih. Međutim, taj čovjek možda radi u Njemačkoj već dvadeset godina, ne vidi svoju obitelj godinu dana. Tko zna što sve radi da bi zaradio i osigurao svojoj obitelji sredstva za život. Naravno, sigurno ima i loših primjera, ali ima i dobrih, gdje su ljudi ljubomorni samo na ono što taj čas vide. Nije im jasno koliko je uloženo. To je isto kad mene pitaju za nekoga kolegu koji vozi skup auto, jesam li ljubomoran. Sad da ne imenujem kolegu. Kako bih bio ljubomoran? Ljubomoran bih bio da ja radim, da smo mi isti, da radim isto što i on, pristajem na iste kompromise, odlazim u iste klubove u kojima i on svira, rođendane na kojima on svira djeci poznatih osoba itd. Gdje ga god zovu, evo njega u tri ujutro s gitarom da zabavi, da vrati uslugu ili da zaradi novac. I sad, gledaj, ja to ne mogu raditi…

Ne želiš.

I ne želim, točno. Ne želim, nema potrebe. I sad, taj je čovjek, naravno, svime time zaradio dovoljno novca da si kupi taj auto s poznatom životinjom. A ja nemam ni želju za tim. Auti me uopće ne zanimaju, jako loše stojim s markama automobila i ne bih to radio. Znači, koji bi točno trebao biti razlog za ljubomoru, nema ga. Znači, ne možeš biti ljubomoran na nekoga tko radi drukčije, tko živi drukčijim životom od tebe. Možeš biti ljubomoran samo na nekoga kad poduzima iste stvari kao i ti, ti se trudiš kao i on, na ista mjesta idete, sve isto radite i njemu ide, a tebi ne ide. U tom slučaju shvaćam da bi mogao biti nekakav jal, u smislu, vidiš kako ima sreće i ne znam čega. Međutim, mi se bavimo glazbom, ali mi ne radimo uopće isti posao.

Na ovome mjestu, na Korzu, primao si nagrade emisije Music Pub. Posljednji smo put razgovarali o tvojem odličnom albumu “Lipanj, srpanj, kolovoz”. Njegovu jednostavnom, intimnom načinu snimanja, stvaranja u tvojemu stanu. Danas razgovaramo i o pripremama za tvoj koncert u zagrebačkoj Areni. Velik dio tvojih pjesama, rokerskih, kantautorskih danas su klasici naše rock, pazi sad ovo, urbane scene. Razgovaram s Urbanom i govorim o urbanoj sceni. Dobro zvuči, ali koji klasik ti voliš, klasik rocka, klasik klasika, klasik popa?

Misliš uopće? Pa, mijenja mi se. Moram ti reći da nešto čega se ja ne sramim, ali vidim da drugi to izbjegavaju, zapravo je mijenjati svoje mišljenje, pa i mijenjati svoj ukus. Ja, kako starim, vjerojatno i kako mi se mijenjaju, pojma nemam, odumiru ćelije u mozgu, tako mi se mijenja i glazbeno i neka ljubav prema određenoj vrsti glazbe. Sjećam se kad sam se znao s prijateljima zatvarati u male prostore, u nečije sobice i nas deset bi se bacalo unutra na glasnu glazbu Ramonesa. Njih dalje i cijenim i poštujem, ali to sigurno nije glazba koju ja sebi pustim u slobodno vrijeme. Pink Floyde mrzio sam svojedobno. Nikad mi nije bilo jasno u čemu je tu fora. Bili su mi nevjerojatno dosadni i prenapuhani s tom svojom pozom da oni sve znaju. Međutim, evo jutros sam se uhvatio kako slušam tri verzije određene pjesme, iste pjesme Floyda da vidim kako to rade, da vidim kako to radi Gilmour, kako rade s gostovanjima. I sad se uhvatim kako slušam Floyde i kako uživam u tome i kako posjećujem mrežne servise i sastavljam sebi nekakav popis Floydovih pjesama. Prije samo 15 godina to je bilo potpuno nemoguće. Tako da, hoću ti reći, danas se uhvatim kako slušam i portugalsku glazbu, i španjolsku, i brazilsku. U svakoj toj glazbi nađem nešto što možda i djeluje na mene, a nešto na što sam do prije deset, petnaest godina rezao žile, to mi više ne znači ništa. Tako da ne bih htio posebno nešto izdvojiti jer je moguće da ću već sutra ili, ono, dok ljudi razmisle o ovom intervjuu, ja ću već možda imati sasvim drukčije mišljenje. To je u mojemu slučaju tako.

A, kad je riječ o klasičnoj glazbi, skladateljima klasične glazbe, mislim davno prije sve je već napisano i skladano?

Istina.

Ili si pronašao nešto novo?

Pa ima, primjerice, čudesnih pjesama suvremenih autora. S obzirom na to da se i sam bavim glazbom, jedno mi je vrijeme, uz, naravno, djela, bio važan i autor i njegova namjera, što je zapravo htio nekim dijelom postići. Fascinirala me jedno vrijeme nedovršena Mahlerova Deseta simfonija, pa je onda bilo nekoliko pokušaja završetaka, u kojima su osobe koje su ga poznavale i koje su s njim radile dobile prigodu pokušati je završiti. Tako su neki drugi suvremeni klasičari to završavali. Super mi je bilo i to kako je on taj svoj život uspio matematički složiti. On je bio i intendant i dirigent. Radio je sto milijuna stvari. On je cijelu godinu obavljao dužnosti koje je imao na određenim pozicijama da bi ljeti, mislim 1. lipnja, stavio ključ u bravu, odlazio u jednu drvenu kućicu u jednome mjestu, ne znam kojemu, zaboravio sam. Tamo bi se zatvorio do 1. rujna i cijelo bi ljeto pisao. Obavljajući poslove koje je imao s obzirom na svoje dužnosti, u glavi je držao vjerojatno sve te particije, sve te neke partiture i onda 1. lipnja sjeo, raspisao se i do 1. rujna nastala su sva njegova djela, sve njegovo što znamo nastalo je isključivo u tom razdoblju, u ta dva, tri ljetna mjeseca. Ostatak godine on nije zapisao navodno ništa. Fascinantna osoba. Kako je to uspijevao? Znači, svi umjetnika zamišljaju kao nekakvog luđaka koji ustaje usred noći i zapisuje, sad je u nekoj groznici, a on je zapravo to toliko pametno posložio nekako sa sobom. Počne ljeto, 1. 6. ćuuuk, ključ u bravu i on radi, sad stvara za sebe, stvara nova umjetnička djela. Kao što je i Oliver imao razdoblja u kojima godinama nije htio svirati. To su bila razdoblja za njega. Tako da je i ovo bilo za Mahlera, vrlo zanimljivi tipovi.

Ivo Josipović i njegova ekipa nedavno su na bijenalu predstavili operu “Lennon”. Ima li u tvojem slučaju neki glazbenik koji je tebe posebice motivirao, koji ti je bio zanimljiv toliko da bi rekao: Idem napraviti nešto slično uz svoju autorsku glazbu? Jer, u operi “Lennon” ne pojavljuje se glazba Lennona i Beatlesa, nego Ive Josipovića.

Drago mi je da se na kraju našao netko tko će napraviti libreto i da je to napravljeno, zgotovljeno i da je izišlo. Kao i kod ostalih njegovih dijela, kritike su, koliko vidim, podijeljene. Nekima je to ‘masterpiece’, nekima je to grozno.

Koja tvoja pjesma bez vokala, sama uz orkestar ili recimo uz violončelo tebi zvuči kao klasično djelo? Kad govorim o violončelu, onda mislim na suradnju s Hauserom. Možda “Kornjača”? Ili recimo “Moja voda” isto je zanimljiva u vašoj zajedničkoj verziji. 

S Hauserom se dogodilo to da je točno u tom trenutku počela priča s 2Cellos i jednostavno nije bilo vremena studioznije se baviti tim albumom. Šteta, jer on je nevjerojatan glazbenik i kao čovjek je simpatičan. Hoću reći, jako je zanimljiv i privatno, ali kao glazbenik je stvarno čudesan i mislim da je to mogla biti mnogo ozbiljnija stvar da smo imali priliku. I tu smo gdje jesmo, zaokružili smo s tim pjesmama kojima jesmo. Bilo je raznih ideja za još neke stvari, počeli smo, na nagovor nekih ljudi, čak i raditi pokušaj i dijelove nekih umjetničkih, klasičnih djela u kojima bih ja zapravo pjevao nekakve operne arije. Krenuli smo svašta, ali nije bilo vremena. Ostalo je na nekim probnim snimkama.

Zvuči li ti sve to malo kao klasična djela? Ponajprije mislim na način na koji je album odsviran. S tim tvojim razdobljem rada povezao bih i suradnju koju si imao sa Zagrebačkom filharmonijom. Recimo, uvodni dijelovi pjesama “Mala truba”, “Glas jeka” i “Ostavljam te samu” zvuče kao da su napisani za klasično djelo za klavir, violinu i orkestar.

Ja sebe snimim kod kuće s akustičnom gitarom i u redu, pjesma je tu. Onda mi Ante Gelo pošalje snimku na kojoj je probno snimio gudače da vidim što je to. Sad imaš verziju u kojoj, naravno, postoji moja gitara i glas plus oni, a možeš i maknuti mene pa čuti što je on to napravio. I onda bi prvo slušanje bilo takvo da ja maknem sebe da vidim što je napravio. Sjećam se kad sam slušao što je on raspisao za “Biram ptice”, to je nevjerojatno i stvarno mi je poslije bilo žao da je to trebalo podložiti na moju skladbu. Dođe mi da zapravo sebe maknem. Izuzmem se iz toga i pustim samo njih. To su ti instrumenti, to je njihov jezik. Oni tako govore, oni ne mogu drukčije zvučati. Čim se počneš igrati time i čim čuješ taj zvuk, to je klasična glazba.

U srpnju 2018. imao si nastup u Lisinskom, odnosno ti, tvoja četvorka i Zagrebačka filharmonija. Taj album i te snimke često se čuju na našem Drugom programu. Neke su od njih “Nebo”, “Mala truba”, “Black tattoo”, “Odlučio sam da te volim”, “Mjesto za mene”, “Žena dijete”, “Astronaut”, “Moja voda” i tako dalje. Osvojio si i nagradu Porin za najbolji koncertni album. Sada se sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pripremaš za zagrebačku Arenu. To je tvoj najveći koncert u karijeri.

Moj najveći samostalni koncert u cijeloj mojoj karijeri. Svirali smo mi pred mnogo ljudi. I na Ušću u Beogradu gdje je znalo biti pedeset, šezdeset tisuća ljudi. Ali, to nisu naši koncerti. To su koncerti na kojima je deset izvođača pa smo mi jedni od njih, tko zna je li tko došao da bi vidio nas. S druge strane, to su koncerti na koje je možda besplatan ulazak. E, ovdje je sasvim nešto drugo.

Ovdje postoji točno najavljen program i izvođači.

Točno. Postoji program i izvođač. Eventualni gosti nisu najavljeni, znači na njihov račun nije prodana ni jedna ulaznica, što mi je drago. To sam naučio od svojeg prijatelja Gibonnija. Da, ako imaš gosta, to ne javiš.

To mora, u pravom smislu riječi, biti gost na koncertu, a ne glavna zvijezda.

Mora biti gost i mora biti na neki način dar onima koji su već kupili karte i došli tu jer ti vjeruju. Vjeruju da će to biti dobar koncert. Neovisno o tome hoće li biti gostiju ili neće. Onda ti njima zapravo još dodatno uljepšaš tu večer s tim što imaš još neka gostovanja. Znači, bude li nekih gostiju, oni će u tom slučaju isto biti iznenađenje. I karta nije jeftina. Ja ti moram reći da sam ja bio prestrašen. Pokušavao sam i nagovarao…

Smanjiti prostor i otići nekamo drugdje?

Točno, i nagovoriti ljude koji su me nagovarali s jedne strane: Daj, idemo, idemo… Svi koji su uključeni u taj koncert svjesno riskiraju s velikom željom da se taj koncert dogodi kao nekakva potrebna ravnoteža. Kao što je u svijetu prirode potrebna ravnoteža. Tako oni misle da je i u svijetu glazbe, na našoj sceni, potrebna ravnoteža i da je zapravo koncert sa Simfonijskim orkestrom, u mojem slučaju nas sa Simfonijskim orkestrom, idealna ravnoteža svemu što se trenutačno događa i svim koncertima koji su se događali, pa evo i prije nekoliko dana u Areni. Što ne znači da ja umanjujem vrijednost svih ljudi koji nastupaju, ali ovo je definitivno drugi pol. Mi dolazimo s druge strane. I smatram da je to ovom društvu u ovim vremenima, sve u svemu, potrebno. I da, nemoj se stalno zavlačiti kao u mišju rupu, nemoj se stalno povlačiti. To su mi govorili jer, kao, ne želim preuzeti odgovornost, ne želim ovo-ono i ti sad opet u neki mali klub. Tako su me na neki način uvjerili da, ako su oni već dovoljno svi ludi da krenu u to i vjeruju u to, onda stvarno nije pravedno da ja kažem da ja neću. Razgovarao sam sa svojim bendom. Rekli smo: “Hajde onda, u redu, idemo.” Krenuli smo u tu avanturu.

Avantura će, čini se, završiti sjajno i tražit će se ulaznica više za tvoj nastup u Areni uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. Ali, Damire, je li bilo i vrijeme za jedan tvoj tako veliki koncert? Odavno imaš glazbeni status, ali nedostajalo je upravo to da izađeš pred publiku i na jednom takvom koncertu visoke, velike glazbene produkcije izvedeš te sjajne pjesme koje imaš u svom repertoaru, pjesme koje si snimio svih ovih godina.

Pa, ne znam. Evo dobio sam i od tebe dosta nagrada. I kad bih gledao samo nagrade koje si mi ti dodijelio i Hrvatski radio, to bi već bilo dovoljno. Dobio sam i najviše Porina. Nagrađen sam dva puta zaredom za pjesmu godine. Ja se stvarno osjećam ugodno u bilo kakvoj situaciji, sam sa gitarom, s dvoje članova, s cijelim bendom, orkestrom… Meni su sve to potpuno različite priče, ali svaka je jednako draga i svakoj se veselim i pristupam im na potpuno drukčiji način.

Rekao si mi da neki tvoj glazbeni rukopis doživljavaju teže i da trebaju nekoliko puta preslušati pjesmu kako bi je doživjeli. A kako komentiraš to da su s odmakom vremena tvoje pjesme, opet se vraćam na naš dio razgovora kad smo govorili o tome što bi ti uvrstio u rock-klasike, zapravo postale klasici? Od “Svijet za nas”, “Moja voda”, “Lopov Jack”, da ne nabrajam sve one pjesme koje su nastale poslije, a za koje si dobio i našu nagradu za najboljeg kantautora. Kako ti gledaš, nakon trideset i nešto godina, na sve te radove od nekada, a koji su s vremenom, odnosno odmakom dobili na težini, dobili su onu važnost koju nisu dobili u vrijeme kad su nastali?

Vidi, kako je jedan dio pjesama koje si spomenuo nastao u vrijeme rada grupe Laufer, a meni se nakon odlaska iz tog benda činilo nekako nepravedno da završim tu priču, a onda te pjesme izvodim uživo. Dugo ih nisam izvodio upravo kako bih publici pokazao da nekakva zarada ili želja da prisvojim sve nisu bili razlozi odlaska, nego stvarno želja za glazbenim putovanjima. I dugo sam odbijao te pjesme kao da nisu moje. Čak sam i ratovao s vlastitim pjesmama jedno vrijeme. Međutim, kad je prošlo toliko vremena, nakon trideset godina, te su mi se pjesme vratile na jedan pozitivan način, u smislu kao stvarno jedan dio mojeg stvaralaštva. U jednom razdoblju života radilo se to i to, napravljene su te i te pjesme. I danas ih nemam problem izvesti. I da si mi ovo pitanje postavio u to vrijeme, ja bih ti te pjesme odmah nekako pokušao izbaciti iz te liste.  Sada da. Te pjesme, koliko god neke od njih bile bedaste, kao recimo “Lopov Jack”, čiji je tekst čista zezancija i teško da će netko u toj pjesmi otkriti nekakva duboka skrivena značenja. To je jedna zabavna pjesmica.

Pazi, ali mnogima je draga.

I meni je draga i nama je draga. Mi se dobro zafrkavamo.

Iako je u pitanju “samo” zezancija, kako ti kažeš, baš zato što si je snimio ti, ti neki dijelovi zvuče konkretno i mogu se povezati s nekim situacijama iz društvenog i političkog života koji nas okružuje. Na kraju, možemo je definirati kao angažiranu zezanciju.

Ma, naravno. Posebice našeg. Ta je pjesma aktualna. Bila je i tada, ali hoću ti reći da je napisana na jedan vrlo lako razumljiv način, ona je na jednoj lako razumljivoj razini. Ne mogu reći da mi je to nešto glazbeno tekstualno, ono, vau. Ali, da, jedno vrijeme vezano je i za nju i sada, kad je spominjemo, sjetim se stotina klubova u kojima smo nastupali u Sloveniji i koliko je ljudi pjevalo tu pjesmu. I koliko se upravo ta pjesma na koncertu znala razvući jer bi publika, i kad bismo mi stali, i dalje pjevala: “Uuuu jeee, lopov Jack, lopov Jack”.

Htio – ne htio, ona je postala jedan od rock-klasika?

Točno. Postala je klasik i sad, kad si je spomenuo, mi je ne sviramo. Rijetko je izvedemo jer ne znam gdje i kako, s čim je spojiti. Ali, da, sad kad si je spomenuo, mogao bih razmisliti o tome da je čak povremeno i izvodimo.

Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima.

Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui se objavljuju dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.

Marketing
Marketing
Marketing
Marketing

Rijeka Plus obavijesti

09.05.2024.
Obavještavamo korisnike kako će prodajno mjesto Rijeka plusa na Jelačićevom trgu 3, dana 10. i 11.svibnja raditi skraćeno: dana 10.svibnja od 6:30-13 sati, a dana 11.svibnja od 7:30 do 12 sati. Korisnici plaćanje za mjesečne parkirne karte mogu izvršavati kao i do sada, putem internet bankarstva.

Fiuman Plus

Društvene mreže