“Valentinovo je prošlo, sad se sjetite djece koju je pogodila maligna bolest”

Riječanka Dijana Brnčić ove srijede putem društvenih mreža podijelila je sa širom javnosti svoje razmišljanje povodom Međunarodnog dana djece oboljele od malignih bolesti.

Njezin status prenosimo u cijelosti bez obrade:

“Znam da ste svi još opijeni od jučerašnje proslave Dana zaljubljenih,ali želim vas podsjetiti da je danas Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti.
Maligna bolest najviše pogađa obitelj djeteta kojem je bolest dijagnosticirana.
Ali ona pogađa i tete u njegovom vrtiću,njegov razred,učitelje,profesore,trenere,prijatelje.
Dijete je odjednom odvojeno od sredine u kojoj je sigurno.Njegov dom zamijenjuje bolesnička soba,ljudi sa maskicom na licu,sestre ga stalno bockaju,vode ga na neke pretrage…prestrašeno je.Njegova stvarnost su razni lijekovi,mučnina,opadanje kose,bolovi.

Roditelji one manje djece na sebe preuzimaju svu brigu,odgovornost i strah.Plaču u sobi dok svoje dijete drže u naručju i gledaju u njega kao u najveće blago.
Mi roditelji one veće djece skrivamo se plačući po hodnicima i toaletima,jer svoje dijete uvjeravamo da će sve biti dobro,pa ne bi bilo ok da nas vide takvima.U dječje glave se uvlači strah i zbog toga što nas žele zaštititi,u njima se vode borbe,razni scenariji

Javlja se strah i ma koliko god mi to ne želimo priznati,razmišljamo o smrti.
Roditelji svoje radne sredine mijenjaju za bolnicu,krevet za fotelju na razvlačenje.Život nam se svede na broj leukocita,trombocita,hemoglobin.,učimo o citostaticima,bojimo se svih onih strašnih pretraga koje ni ne razumijemo.Gledamo u liječnike sa nadom i na njihovom licu tražimo dobre vijesti i prestrašeni smo od njihovog zabrinutog pogleda.

Neki brakovi očvrsnu,neki se raspadnu.Obitelj je uz tebe,ali ustvari te nitko osim roditelja koji prolaze što i ti,ne razumije.
Prvih dana telefon ne prestaje zvoniti od zabrinutih prijatelja.Nakon par tjedana više nitko ne zove.Telefon više ne zvoni.
I tako živiš šest mjeseci,godinu,dvije.Shvatiš da što prije prihvatiš dijagnozu time pomažeš i sebi i svom djetetu.Zahvalan si teta pričalicama što sat vremena dnevno možeš popiti kavu iz automata na klupici ispred bolnice.

Konačno dolazite do kraja liječenja.Idete doma.Sreći nema kraja.E,ali tek sad počinje nova borba.Treba se vratiti u staru sredinu,školu.Ali ti više nisi ista osoba kao prije dijagnoze.Ti si naučio cijeniti sitnice.Osmijeh tvog djeteta,pojeden tanjur juhe tebi je sve .Sada počinje nova borba;novi strah.Svake minute tvog preostalog života strah od povratka bolesti,od svake prehlade,temperature.
Mi roditelji,koji smo ostali u ovoj borbi bez naše djece….mi više ne živimo.
Mi samo dišemo.

I zato,ne samo na današnji dan,već svaki dan,djeci koja su sada na liječenju,djeci koja su iz te borbe izašla kao pobjednici,koja znaju cijeniti život,kišu i sunce na svojim licima,njihovim roditeljima,onoj djeci koja nažalost više nisu s nama,kao i njihovim roditeljima,želim iskazati poštovanje odati im priznanje za svaku minutu svega što su prošli,kao i za onu borbu koja se zove ŽIVOT.
Kao što nam je moj Matija poručio…”ŽIVITE ŽIVOT,VOLITE ŽIVOT”