Sport
Veliki intervju Butorovića: Od igrice Championship Manager do asistenta Slavena Bilića
Danilo Butorović presjekao je igračku karijeru u 17. godini i krenuo u trenerske vode. Nakon pet godina u mlađim uzrastima Zameta, šest godina u ŠN Rijeka i uspješne debitantske avanture u Orijentu, postaje pomoćnik Slavenu Biliću. Njihova suradnja vodit će ga u pet različitih klubova, na pola godine i u Premiership.
Kroz polusatni razgovor portal Nepresušan otkriva njegova iskustva iz Rijeke, stavove o sucima, infrastrukturi, HNL-u, analitici i mnogo više.
O počecima.
– Krenulo je sve s Championship Managerom pa sam imao sreću i imao trenera koji mi je dozvolio da puno pričam s njim. Čak je i prihvatio i isprobao puno mojih ideja. Ja sam vidio da imam tu neku žicu i jednostavno sam rekao kao mlađi kadet: “ja bih htio biti trener”. Znam da to zvuči neobično, ali meni se sviđalo i krenuo sam u tu priču.
Kao igrač sam kratko bio u omladinskom pogonu u Dragi, a na pripremama juniora Rijeke sam shvatio da ja neću biti taj. To je zapravo bilo tako jednostavno, kad gledam danas. Ali kad imaš sedamnaest godina, teško je to prihvatiti.
Prirodan rast karijere?
– Trebao bi biti normalan razvojni put za nekog tko se dugoročno vidi u nogometu. Ali nije lako reći nekome da ga čeka pet godina rada samo da vidi hoće li imati prilike, deset ili više godina školovanja… Većina će reći da je to puno…pa i je.
Završio sam fakultet jer sam htio imati nešto iza sebe; završio sam za prevoditelja, išao sam na nešto što mi može biti univerzalno korisno u životu. S 20 godina sam upisao Akademiju za C licencu, s 21 krenuo raditi u mlađim pionirima Zameta. Tamo sam proveo pet godina, a zatim u omladinskoj školi Rijeke šest.
Prošao si sve relevantne trenerske role u svojoj karijeri. Koja ti je bila najdraža, najizazovnija?
– Ne mogu reći da mi je nešto bilo posebno izazovno… Najviše uživam u trenerskom poslu. Sve ovo što se nadogradilo je bio moj način širenja spektra stvari kojima se bavim, da bi jednog dana što lakše razumio funkciju glavnog trenera, odnosno svih ljudi koji surađuju s njim. To je bio i ostao moj cilj.
Daleko najbolje sam se osjećao kao trener u Orijentu. Seniorski nogomet, bio sam prvi trener, imao super ljude oko sebe na terenu, u klubu i stožeru i imao sam neki mir za rad. Rezultat nas je popratio: u četvrtoj ligi iz borbe za ostanak do mirne sredine, a druge sezone smo ušli u treću ligu. Kad sam ja otišao sa Slavenom Bilićem, Orijent je bio prvi u trećoj ligi.
Tko je iz tadašnjeg Orijenta završio u višem rangu hrvatskog nogometa?
– Iz te ekipe, razvili su se i do HNL-a došli Mateo Monjac i Miroslav Iličić, a Ivor Weitzer i Vedran Gerc su ranije igrali u HNL-u, a s nama su bili u 3. ligi. Većina drugih i danas igra nogomet na lokalnim razinama. Bilo je puno njih koji nažalost nisu imali normalan razvojni put. Danas izlazni juniori mogu otići u drugu ligu, gdje je puno kraći povratak do profesionalnog nogometa.
Za kojeg igrača kojeg si trenirao u ŠN Rijeka ti je najviše žao što nije ostvario svoj potencijal?
– U Rijeci sam prošao svašta: od pionira, kadeta do juniora. Igrač koji je prošao školu Rijeke za kojeg sam sto posto siguran da je podbacio je Ivan Sertić. Za njega smatram da je trebao imati jako dobru karijeru. Puno je razloga zašto nije uspio: jedan od njih je i da je on sam kriv, a drugo su ljudi oko njega. Nisu mu dali dovoljno potpore i prilike. Nisam siguran da sam trenirao puno kvalitetnijih napadača od njega, a vodio sam ga u četvrtoj ligi. Strašan talent. To pokazuje koliko je pogrešno skrenuo negdje po putu.
Od igrača koje sam vodio u Rijeci, očekivao sam da će Ivan Močinić imati priliku napraviti nešto više. Bio je poseban u svom razvoju, jako sam se veselio kad je postao kapetan. Tu je i Ivan Lucić, koji je dvaput bio na klupi seniora Rijeke; nije napravio iskorak, ali sam siguran da vrijedi puno više od toga što je napravio.
Jesi li kasnije imao skuplje igrače koji na treningu pokazuju manje nego tvoji puleni iz Orijenta i Rijeke?
– Joao Pedro, koji je tipični lijeni Brazilac kojem se ponekad na treningu ne da ništa. Bio je u Watfordu, puno sam razgovarao s njim, rekao sam mu da će sigurno ići u veći klub jer ima ogroman potencijal, ali i da mora stvoriti naviku da radi konstantno jer se u tim klubovima neće trpjeti takvi treninzi. Rekao mi je da se on može uključiti i isključiti kada hoće, i da bi mi to dokazao je odradio trening na kojem je zabio najviše golova, namjestio najviše golova, pretrčao najviše u šprintu, oduzeo najviše lopti, imao najviše driblinga… Sve. Danas je u Chelseaju. Imao sam igrača s većim kvalitetama nego igrači koji su došli do viših razina. Ali u globalu, jako teško i rijetko se to događa; Sertić je najbolji primjer.
Gdje prestaje simulacija Football Managera, a počinje stvarni svijet?
– Ja sam ga prestao igrati relativno rano; čim sam se počeo baviti trenerskim poslom u Zametu. Iz jednostavnog razloga: tadašnji Championship Manager je bio jako zabavan. Sve prolazi relativno brzo i bezbolno, ali nema nikakve veze sa stvarnim trenerskim poslom. Trenerski posao jako puno traje, zahtijeva puno više razmišljanja i promišljanja nego ta igrica. Izgubio sam gušt jer to nije više bilo meni to. U tom trenu sam to radio u stvarnosti…
Fali puno detalja u igrici. Tamo klikneš kvačicu, a u stvarnosti treba priprema. Trebaš to stvarno odraditi, kasnije analizirati, popričati s nekim. Puno više to traje. Da budem iskren, puno je veće zadovoljstvo kad netko to radi s guštom s kojim ga ja radim. Drago mi je da me to uvelo u taj način razmišljanja, ali onda sam morao to relativno rano presjeći.
Je li tvoje probijanje u zatvorenu nogometnu industriju bio najveći izazov, tvoja najveća pobjeda u životu?
– Apsolutno da! To je nešto što sam 12-13 godina slušao da je nemoguće… Definitivno je teško, iako danas sve manje za nekog sa strane. Nešto sam očito dobro napravio da sam uspio probiti tu granicu i ponosan sam na to. Ali smatram da što netko nije bio igrač ne mora biti nikakva prednost ili mana u trenerskom poslu. Ima stvari koje mi koji nismo bili igrači vidimo drukčije i u nekim situacijama je to pomoglo. U drugim mi je izuzetno drago što sam radio s ljudima koji su čitav život bili na vrhunskoj razini nogometa, što imam dobar odnos s igračima, pa sam dobio dobar uvid u njihovu perspektivu razmišljanja o stvarima unutar nogometnog kolektiva.
Da Danilo Butorović nije nogometni trener, bio bi…
– Stvarno ne znam, s obzirom na to da sam s 14 godina već htio biti trener… Svi mi govore da bi se trebao baviti psihologijom, vjerojatno bi išao u tom smjeru.
Od dolaska Damira Miškovića u Rijeku, samo Simon Rožman i Serse Cosmi nisu bili bivši profesionalni igrači. Sličan trend je u ostatku lige, odskaču Valdas Dambrauskas i Siniša Oreščanin. Što smatraš glavnim razlogom?
– Mislim da je jednostavno… Netko tko je cijeli život u nogometu stalno stječe poznanstva i po završetku karijere poznaje više ljudi u klubovima nego netko poput mene koji mora postepeno ulaziti. Mora te netko prepoznati kao kvalitetnog pojedinca i dati priliku, ali onda sve postaje puno lakše zbog upoznavanja više ljudi, otvara se više vrata.
Ti si moderan tip trenera u usporedbi s recimo Stankom Poklepovićem – velikim taktičarem, psihologom, govornikom, ali nije netko koga se povezuje s modernim metodama?
– Ne bi se nikako složio s tom izjavom! Imao sam sreću dobiti kontakt preko zajedničkog poznanika i proveo sam jedan prekrasan period s njim. Stanko Poklepović je vrlo rado dijelio svoje znanje, pogotovo pri kraju karijere. Jedna od njegovih izjava koja mi se urezala jest da je on svjestan koliko ima godina, i da se svijet promijenio otkad se počeo baviti trenerskim poslom. “Ako ne uvedem mlade ljude u svoj način rada, ja sam definitivno zaostao. Ja te metode ne mogu pohvatati, i ne mogu shvatiti to što mi pokušavaju objasniti. Ali moram shvatiti smisao i naučiti kako se to koristi.”
On je to radio na fenomenalan način, tad sam shvatio koliko je kompleksna uloga nogometnog trenera. Fokusirao sam se na njegov rad, na njegova razmišljanja s obzirom na to da je bio bliski suradnik jednog od naših najboljih trenera, Tomislava Ivića. Sve što su oni radili bilo je ispred svog vremena i drago mi je što sam imao tu priliku.
Tri najbolja trenera na svijetu?
– Pep Guardiola, Jose Mourinho, Carlo Ancelotti.
Voliš li delegirati ili pokrivati više stvari sam?
– Navikao sam većinu stvari raditi sam zato što sam tako funkcionirao kad sam prvi put bio trener. Naravno da ću na višoj razini trebati i veći broj ljudi. Ali nije stvar broja nego kvalitete suradnika. Postoji određeni minimum, a kasnije se to širi ovisno o prilikama za suradnju.
Mogu li klubovi na našem području pravdati trošak analitičkog tima i ulaganja?
– Omjer uloženo-dobiveno. Definitivno smatram da je tako, poučen iskustvom ljudi koji ulažu više u analitiku puno kvalitetnije barataju s podacima koji kasnije olakšavaju odluke. Klub lakše napreduje, i s čisto financijske perspektive, ima puno veće šanse prepoznati igrača kojeg može preprodati. To je jedan od sektora gdje mislim da Rijeka može napredovati.
Slaven Bilić danas vodi podcast dok čeka novi angažman. Što kad te opet pozove?
– Naša suradnja traje preko sedam godina, imamo jako otvoren odnos. Pričamo otvoreno i znamo jedan drugome sve planove. Surađujemo na obostrano zadovoljstvo, paše nam obojici. S obzirom na razliku u godinama, prije ili kasnije će doći do razilaženja i toga smo svjesni. Bio sam i imam namjeru ponovo biti prvi trener. A do kad ćemo surađivati, ovisi i o njemu i o svemu što se meni otvori. Zasad nam je jako dobro, dok se ne pojavi pravi razlog nema razloga da ne nastavimo ovako.
Butorović o Rijeci
Jesi li imao ozbiljnih kontakata za ulogu u seniorskoj ekipi Rijeke?
– Da! U jednom trenutku mi je rečeno da je donesena odluka da idem na mjesto pomoćnika Rijeke 2. Iz meni nepoznatog razloga netko je to zaustavio, meni nitko nikad ništa nije rekao. Na kraju je drugi kolega preuzeo tu poziciju. U Rijeci nisam imao nit imam ikakvo zaleđe; nitko me ne drži nit gura. Tretman koji sam ja imao u ŠN Rijeke je bio blago rečeno podcjenjivački i neprofesionalan.
Misliš li da bi Rijeka profitirala ulaskom BKFC grupacije umjesto Damira Miškovića?
– Usudio bi se reći da je Damir Mišković najpozitivniji primjer privatnog vlasništva sportskog kolektiva u Hrvatskoj. Koliko god ljudi misle da se on svojim načinom vođenja kluba udaljio od uže riječke javnosti, ulaskom u bilo kakvu korporaciju, Rijeka bi se puno više udaljila. Damir Mišković je rođen u Rijeci i voli Rijeku. Napravio je sigurno puno pogrešaka u vođenju kao što i sam istakne, ali je donio nebrojeno više dobrih odluka za ovaj klub. Rezultati na redovnoj bazi to i potvrđuju.
Svaki ulazak u nešto veće prebacuje interes s Rijeke na klub koji je na vrhu piramide u tom skupu klubova. Tek onda bi ljudi u Rijeci reagirali puno agresivnije na odluke koje bi se donosile. Ljudi su jako vezani na identitet Rijeke, Krepat ma ne molat je nama jako bitan. Nisam siguran da bi to dobro zvučalo kad bi se prevelo na engleski…
Onda je i HNK Rijeka najzdraviji sportski kolektiv u Hrvatskoj?
– Ne poznajem sve kolektive, ali sigurno je Rijeka jedan od zdravijih. Uvjeti rada za ljude koji rade u Rijeci nose puno manje pritiska nego u drugim sredinama. Uvjeti za prvu momčad u Rijeci su izvrsni. Rijeci ne treba ništa više od ovog što sada ima ne samo da nastavi na razini na kojoj je sad nego da se razvije i na višu razinu. Siguran sam da ima i prostora za napredak, ali tu treba vidjeti koliko je nešto realno.
Što fali prosječnom hrvatskom prvoligašu da ga se infrastrukturalno digne?
– Najveći problem su uvjeti za trening. Rijeka je na optimalnoj razini; kad bi drugi bili na istoj, siguran sam da bi se podigla kvaliteta HNL-a. Kad pričamo o HNL-u, ja sam najveći navijač Rijeke koji mogu biti, ali Dinamo i Hajduk su najveći klubovi s ovih prostora i oba igraju na stadionima koji se raspadaju. Hajduk nema ni uvjete za trening… Smatram da tu HNL mora na višu razinu, ali to nije jednostavno za izvesti. Kod nas su ljudi također previše vezani za ideju trening kampa u sklopu stadiona što u inozemstvu nije slučaj.
Vidiš li u HNL-u klub ili tip kluba koji je dobar za trenera-početnika?
– Mislim da je HNL općenito idealna razvojna liga i za igrače i trenere. Stalno traži nešto novo, vole mlade igrače, u novije vrijeme i mlade trenere. Izuzev nerealnog pritiska u Dinamu i Hajduku, ne vidim klub koji ne bi bio spreman krenuti s nekim trenerom kojem su to prva iskustva. Netko će reći Rijeka donedavno, a onda se pojavi Radomir Đalović i odradi sezonu kojoj se nitko nije nadao. U jednom trenutku prošle sezone je u HNL-u bilo više trenera kojima je to bio prvi posao nego iskusnijih. HNL je godinama bila liga gdje se vrtjelo istih 10-15 trenerskih imena, ali već dugo vremena mislim da to nije tako.
Sve je danas dostupno i “svi sve znaju” u analitici, taktici, transferima – koji je razlog kada trener radi suprotno?
– Trenerski posao nema radno vrijeme. Trener se svojim poslom bavi otkad se probudi dok ne zaspe, i onih par puta što se probudi po noći. O svim situacijama koje netko sa strane prati u prosjeku sat i pol tjedno trener razmišlja 16 sati na dan cijeli tjedan. Za te odluke trener sigurno ima svojih razloga iako nisu nužno uvijek ispravni ili opravdani nekome sa strane. Stručnost i vrijeme koje netko posveti problemu trebali bi biti razlog zašto trener može donijeti odluku koju navijač ili simpatizer ne može. Jer taj nije svaki dan na treningu, u razgovoru s igračem, ne zna što se događa privatno s igračem pa i s trenerom. Komentari su neosnovani iako su možda u pravu, ali sigurno nemaju sve parametre koji su uključeni u trenerovu odluku.
Imao sam često slučajeva gdje mi netko sa strane ukaže na detalj s utakmice ili s treninga koji meni uopće nije prošao kroz glavu. Svi vrhunski treneri s kojima sam radio imaju karakteristiku da su dovoljno pametni da razgovaraju sa svima i donesu svoju odluku. Čovjek koji održava teren možda ima bolju ideju od pomoćnog trenera… Naravno da ako se to događa često, imaš ili krivog pomoćnog trenera ili ovaj prvi radi krivi posao, ha-ha.
Smatraš li poštenom današnju moć društvenih mreža, konstantno nalaženje krivaca, kritike?
– S godinama se to filtrira… Smatram da je normalno da navijač propitkuje, raspravlja, komentira. Ako voliš klub, to znači da ti je stalo; ako ti je stalo, logično da razmišljaš o tome zašto se nešto događa. Ne podržavam omalovažavanja i vrijeđanja, ali to je već stvar osobnog odgoja.
Zna biti naporno u nekim trenucima, ali s druge strane nama je drago da na utakmici dođe 10 tisuća ljudi. Svi bismo da svi budu pozitivni i da ne kritiziraju. Uvijek se kaže tijekom utakmice podržavaj svoju ekipu, a prije i poslije možeš propitkivati i komentirati je li nešto bilo dobro ili ne. Dok god ide u tom smjeru smatram da je normalno da ljudi koji su vezani uz takvu temu ulaze u komunikaciju.
Govori li se dovoljno o mentalnom zdravlju ljudi “unutra“?
– Ne govori se o tome, ali ni kad dođeš na šalter u banci, ne pitaš gospođu je li dobro spavala, i kako joj je suprug… To je normalno. Bitno je osvijestiti da to postoji, da su svi koji se bave nogometom – iako je posao jako eksponiran – na kraju dana isto ljudi. Imaju pravo na loš dan, kriznu situaciju i da to treba rješavati. Naravno da ima čvršćih i labilnijih karaktera pa situacije ne utječu jednako na svih, ali svatko tko u ovom poslu cilja na vrhunsku razinu mora biti svjestan da će doći u fokus javnosti. Ako se teško nosi s time, postane problem. Iako smatram da bi se s igračima trebalo više raditi na psihi.
Današnje društvo funkcionira na takav način. Sve je postalo prebrzo i preagresivno. Svaki uspjeh se diže na preveliku potenciju, a svaki neuspjeh ruši dodatno. Naravno da treba biti emotivan, ali nakon nekog vremena treba realno sagledati situaciju. Radim puno na sebi da kontroliram emotivnost tijekom utakmice, da ne radim nešto što ne bi napravio hladne glave.
Rituali pred utakmicu?
– Apsolutno nijedan, nisam nikad ni pokušavao tako nešto. Imao sam određene navike s različitim ekipama gdje se povežem na rutinu koja im odgovara, to je prirodno. Fokusiran sam isključivo na svoj rad. Znam puno igrača i trenera koji imaju svoje rituale i to respektiram, ali nisam nikad mislio da mi redoslijed vezanja kopačke radi razliku. Najiskrenije, zaboravim to unutar deset sekundi pa ne vidim da bi imalo smisla kod mene, ha-ha. Unesem se u utakmicu, sve drugo je sporedno.
Voliš li pričati sa sucima, komentirati odluke?
– Kao mlađi trener sam bio izuzetno emotivan i reagirao bi na odluke tijekom utakmice. Jedan delegat me je tu jako usmjerio. Nakon utakmice mi je rekao: “Upozorili su me na tebe, da moram pripaziti na tvoje ponašanje jer si glasan na utakmici. Javio sam nakon utakmice povjereniku lige da se slažem s činjenicom da si agresivan u smislu da žustro reagiraš na nepravdu. Isto tako se slažem s tvojom opaskom na sve odluke na koje si ti skočio.”
Često sam sudio, između ostalog i prijateljsku utakmicu za vrijeme korone na Old Traffordu, i jako je teško. Vrlo je jednostavno donijeti krivu odluku u afektu. Smatram da je najveći problem sudaca u Hrvatskoj način odnošenja prema igračima i trenerima. Sudac je taj koji mora kontrolirati utakmicu; problem nastaje ako igrači svojom galamom kontroliraju njega.
Svi suci griješe, ali vrhunski sudac nema stav da samo on razumije što se događa, samim time ga igrači kreću drukčije prihvaćati. Svi igrači s kojima pričam mi navode primjer jednog HNL suca: Mateo Erceg. Erceg ima fenomenalan odnos prema igračima, i unatoč greškama, za njim se ne vuku repovi. Težak posao koji se normalnom komunikacijom može rješavati na puno kvalitetniji način nego što se to radi kod nas.
Koji je izlaz iz takve situacije u HNL?
– Za početak bi volio da se prestane toliko pričati o sucima i sudačkim odlukama. Suci dobivaju previše prostora i važnosti da je logično da se krivo ponašaju. Danas to ide u sve gorem smjeru; u Premiershipu sudac ima kameru da se vidi njegova perspektiva, ima mikrofon gdje može ljudima objasniti svoju odluku… To nije smisao nogometa. Najbolji suci su one koje ne vidiš. Ako se krene skidati fokus sa sudaca, ići ćemo prema naprijed, rekao je za Nepresušan.















