Tog sam poslijepodneva imao samo jednu želju – izaći u omiljeni kafić i popiti pivo. Svojim ponašanjem nisam izazivao sukobe niti inzistirao na čavrljanju s ukućanima. Obukao sam donji dio crvene trenirke i žutu majicu koju sam našao na podu svoje sobe iza radnog stola. A mislio sam da sam ju izgubio.
“Kako to izgledaš? Pa nećeš valjda tako izaći is kuće? Sramotiš me gdje stigneš. Što će ljudi misliti o meni kao majci?”, obratila mi se supruga mog oca, inače moja majka. Usporedila me pritom s pripadnicima jedne riječke nacionalne manjine koji se prema njezinu mišljenju neobično oblače, ali nisam to htio citirati da ju uvalim u gabulu. Pitao sam se: “Kakve veze ima njezino majčinstvo s mojom crvenom trenirkom i žutom majicom?” Izazvala me na polemiku. Uslijedila je argumentirana rasprava o mojoj nezrelosti i tome da ništa ne radim u životu, da bi trebao preuzeti odgovornost i odseliti se od kuće, da su moj otac i njegova supruga dovoljno trpjeli moje gluposti i da je tome došao kraj. Očekivao sam da će mi odrediti datum do kojeg se moram iseliti, a kad ono: “Dosta je bilo! Idemo u ze te ce da ti kupimo odjeću koja odgovara tvojim godinama, a ne da po gradu hodaš kao – pripadnik riječke nacionalne manjine – .“
Nekoliko trenutaka kasnije, ni krivi ni dužni, otac i ja našli smo se u obiteljskom automobilu na putu za Zapadni trgovački centar u gradu koji teče. Sa suvozačevog je mjesta akciju koordinirala njegova supruga, inače moja majka. S nostalgijom sam se prisjetio kako smo kao djeca odlazili na obiteljske izlete i cjelodnevne šopinge u ljubljanski BTC ili tršćansku Giuliu. Bratu i meni, tada su roditelji jednom ili dva puta godišnje odlazili u generalnu nabavku odjeće i obuće. Bilo je to prije petnaest ili dvadeset godina, a zanimljivo je to što se situacija nije promijenila do dana današnjeg. Ja bih to pripisao lošim ekonomskim stanjem u državi, a moj otac i njegova supruga mojim nonšalantnim ponašanjem i notornom nesposobnošću za samostalan život.
Krivac za moju modnu neosviještenost je upravo ona osoba koja se stalno zgraža nad mojim stajlingom. Da, radi se o supruzi mog oca. Još kao malom djetetu kupovala mi je “kompletiće.” To je ona odjeća kada majica i hlače pristaju jedno uz drugo bez puno razmišljanja. Najčešće su iste boje, a čak i ako nisu onda su toliko komplementarni da bi i budali bilo jasno da pristaju jedno uz drugo. Kao malom djetetu bilo mi se lagano obući se. Tamnoplave hlače i u nijansu istu majicu, majica na nindže kornjače i hlače na kojima je natpis: “Nindža kornjače”, gornji dio trenirke i donji dio trenirke te ostale manje zahtjevne odjevne kombinacije. Kada sam ušao u pubertet u modi je bilo odijevati se što neobičnije možemo, pa smo svi nosili široke hlače i majice furajući se na američke repere. Kada sam postao odrastao muškarac, javili su se ozbiljni problemi koje sam rješavao: “Mama, pripremi mi što obući za sutra.”
No, vratimo se u Ze te ce. Otac je parkirao obiteljski automobil i pozdravio nas već na parkiralištu. “Idite vi bez mene, imam nešto za obaviti.” Njegova supruga i ja ušli smo na gornji ulaz i odmah produžili prema obližnjem Ha end emu.
“Vidiš, piše da je rasprodaja…kao da smo znali. Uđimo”, slavodobitno je izjavila jedina žena u mojoj obitelji. Krenula je prema vješalicama s odjećom poput lavice na ranjenu antilopu i stala prebirati po etiketama.
“Uuuu, ovo je dobro”, oglasila se kada je vidjela etiketu na kojoj je pisalo “70 % niža cijena.” Radilo se o nekakvoj šarenoj košulji, ali to nije bilo važno.
“Čini mi se prevelika za mene…”, prozborio sam kada sam ju uzeo u ruke.
“Ma kakvi prevelika, stisnut će se kad je opreme. Niš’ se ti ne sekiraj. Odi je probati.”
“Uostalom ne sviđa mi se”, bio sam izravan.
“Vidi se da nemaš stila. Idemo dalje.” Nastavila je prebirati po etiketama i razabirati po policama. “Vidi, traperice od samo 100 kuna, hoćeš da ti ih kupim?”
“Ali više mi se sviđaju one druge”, pokazivao sam na drugi kraj prodavaonice.
“Neću ti kupiti taj seljakluk požmarani. Imaš već trideset godina i ponašaj se u skladu sa svojim godinama. Hoće li ove ili nećeš?” Samo sam šutio, ali je ona nastavila. “Ma kad malo bolje razmislim nema baš neke ponude, ideš sa mnom u donji dio da za sebe nešto pogledam pa ti idemo kupiti cipele.” Bez previše pitanja krenuo sam za njom. Bila je to moja najveća pogreška tog dana.
“Kako mi ovo stoji?”, upitala me.
“Pojma nemam”, odgovorio sam.
“Uostalom koga ja pitam. Ti si modno retardiran”, odbrusila mi je i upitala prvu zaposlenicu koja je prošla pored nje.
“Izvrsno vam stoji gospođo. Kao da je za vas šivano. Dajte se pogledajte u ogledalo. Iz-vr-sno”, povlađivala joj je prodavačica.
“Joj hvala vam gospođo, što kažete da uz to uzmem i ovaj šos?, nastavile su konverzaciju.
“Ajmeeee…vi ste žena sa stilom.” Prodavačica je hinila oduševljenje, što joj ide u opis posla, a supruga mog oca se uhvatila kao oslić na udicu.
“Jesi čuo balavče? Gospođa mi je rekla da imam stila. A ti ne slušaš moje savjete. Vidite gospođo…ima već trideset godina i još mu mama kupuje odjeću. Šta ga ne bi trebalo biti sram? Još nam je svima na grbači. A njegovi vršnjaci već odavno rade i zarađuju svoj kruh.” Supruga mog oca, inače moja majka nije mogla odoljeti da se ne pojada prodavačici na svog starijeg sina. Ova druga je pak vrtjela glavom u znak neodobravanja. Super je raditi kao prodavačica u trgovini s odjećom. Ljudima kažeš da imaju stila i odmah ste najbolji prijatelji. Nisam više mogao slušati razgovore o stilu i modi, te naravno kritike na svoj način života pa sam odlučio prošetati zapadnim trgovačkim centrom. “Da si se vratio za petnaest minuta, ja ću još malo pogledati što ovdje ima”, naredila mi je (novopečena) žena sa stilom.
Pomislio sam da će se se tih petnaest minuta produžiti na pola sata pa sam odlučio popiti pivo u kafiću. Prošetao sam po drugom katu, zavirio u Gallileo i još poneki dućančić te pošao na prvi kat pojesti tortilju. Prošlo je već sat vremena i pomislio sam da bi se mogao vratiti do Ha end ema. Za koji tren bio sam tamo i zatekao suprugu svog oca s gomilom vrećica u rukama.
“Sine ovdje ima tako dobrih stvari i sve su na popustu, još u malo pogledati ovdje, a ti donesi ove vrećice u auto. Hvala ti…” Nisam se ni snašao, a već sam koračao prema parkiranom automobilu s bezbroj vrećica u rukama. Kada sam izašao na ulicu, vidio sam poznato lice.
“Hej tata, što nisi rekao da ideš nešto obaviti?”, iznenađeno sam ga upitao.
“Joj sine, vidi se da si još neiskusan. Ja sam napravio tzv. lažno kretanje. Znaš što je to?”
“Hmmm…znam u nogometu, ali na što konkretno misliš?”
“Već godinama kada mama ide u kupovinu, ja izmislim da imam nekog posla pa se sam šećem šoping centrom, pogledam trgovinu tehnike, a kad smo u toweru idem i u kino. Inače bi morao hodati za mamom po dućanima i nositi joj vrećice. Shvaćaš?”
“Kakav si ti lukavac tata”, zaključio sam.
“Moraš još mnogo naučiti o ženama. A i kada naučiš. Nikada ih nećeš razumjeti”, ohrabrio me otac obitelji. Odnijeli smo vrećice do automobila, obavili nabavku namirnica u Mülleru i Plodinama te izgubili još sat vremena u okolici prije nego nas je žena sa stilom nazvala da se nađemo kod prodavaonice cipela.
“Jooj dečki da vidite kakve krasne cipele sam kupila. Bile su u pola cijene, samo 899 kn su koštale….” Govorila nam je držeći u rukama novih bezbroj vrećica.
“Čak sam vidjela izvrsne cipele za odijelo koje bi mogla tebi kupiti iako nisi zaslužio” prijekorno me pogledala.
“Ali ja nemam odijelo”, odgovorio sam.
“Pa kupit ćeš si ga kad dobiješ prvu plaću, dođi sa mnom…” Ne znam zašto ali pošao sam. Probao sam cipele i bile su mi pretijesne.
“Nisu moj broj mama”, rekao sam joj.
“Pa šta ima veze što nisu tvoj broj, razgazit ćeš ih. Za ovu cijenu se isplati jel’ tako tata?” Televizijska reklama za TELE 2 ipak nije izmišljen događaj. Otac nije ni stigao odgovoriti, a njegova supruga je već pobjesnila.
“Uostalom što se ja uopće uzrujavam. Nemamo više vremena, počinje mi serija za pola sata. Idemo kući.” I tako smo nas troje krenuli kući s vrećicama prepunim ženske odjeće i obuće koje će supruga mog oca natrpavati u i ovako i onako prepun ormar.
“A šta sam ti ja rekao?”, šapnuo mi je otac.
“Ništa!! Pričao si mi o nekakvom lažnom kretanju, a ovo je bio čisti gol iz ofsajda”, zaključio sam. Pa vi dragi čitatelji odite sa ženama, djevojkama ili ne daj bože majkama u šoping.
P.S. Na kraju mi se ipak osmjehnula sreća. Direktor portala predložio je da uvedemo rubriku namijenjenu prvenstveno našim sugrađankama. Rubrika će se nazvati “Fiumanka” i neće imati nikakve veze s poznatom regatom na moru pred Rijekom. Teme kojima ćemo se baviti u toj rubrici bit će uobičajene ženske teme poput ljubavi, osjećaja, mode i svega ostalog čime se pravi muškarac ne bi trebao baviti. Dobio sam zadatak da pronađem dvije suradnice koje će obrađivati tu temu, da se glavni urednik i ja kao pravi muškarci ne moramo baviti time. Bilo je teško, ali uspio sam pronaći dvije fizički vrlo atraktivne dame. Zovu se Ana Bradarić i Ivana Đurica. Osim što su zgodne, djevojke su kreativne i pametne. Nadam se da ćete njihov rad popratiti brojnim posjetama naše stranice i lajkovima na fejsbuku. Ovim im putem želim dobrodošlicu na najbolji portal u Rijeci i okolici. Nakon sastanka s njima bio sam pun entuzijazma. Napokon ću moći kupiti si odjeću i obuću bez savjeta supruge mog oca, samo čitajući što drage djevojke pišu. Okrenut ću novu stranicu u svom životu i velikim korakom zakoračiti na put zrelosti i samostalnosti. Ze te ce dolazim ti opet! No, moja sreća trajala je kratko. “Znaš, cure neće pisati o muškoj modi, već samo o ženskoj. To smo zamislili kao žensku rubriku”, direktor portala srušio mi je snove. Pa neka netko kaže da je lako biti pravi muškarac. Mama oprosti!
