Studenti i studentice Filozofskog fakulteta u Rijeci koji su se opredijelili za nastavnički modul, u zadnjem semestru diplomskog studija imaju praksu u riječkim školama. Uključen je velik broj škola u gotovo svakom dijelu grada i to različitih smjerova rmd je u pitanju srednja škola. Ja sam, među ponuđenim školama, odabrala OŠ Nikole Tesle te Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju u Rijeci za praksu školskog predmeta Engleski jezik i Hrvatski jezik. Da, uz redovna predavanja na fakultetu i pisanje diplomskog rada, studenti FFRI-a moraju u zadnjem semestru pronaći vremena i za tri različite prakse (barem kad su dvopredmetni studenti u pitanju). Ljubomorni smo na činjenicu da većina riječkih Fakulteta svojim studentima „ostavlja“ zadnji semestar samo za pisanje diplomskog rada, dok mi moramo jurcati s fakulteta u škole na praksu, paralelno pišući diplomski rad i redovito ispunjavajući akademske obveze koje uključuju: pisanje seminara, polaganje kolokvija (koji su, u većini slučajeva, uvjet za pristupanje završnom ispitu kolegija) i ine kreativne zadačiće koji nam oduzimaju vrijeme i volju. Ipak, svijetla točka našeg studiranja su učenici kojima držimo nastavne sate.
Do prije pet godina (neki nešto više) grijali smo srednjoškolske stolice i zezali mlade profesorice. Markirali smo, dobacivali nešto, odbijali surađivati. Stoga ne čudi strah kako će nam karma sve to vratiti sad kad smo s druge strane katedre. Tko li je mislio da ću završiti ispred ploče, a ne odgovaram usmeno! Pripremali smo se na sve: zezanja, nestašne učenike, agresivne, glasne, bahate. Umjesto toga, dobili smo razigrane osnovnoškolce koji vole ponekad nešto prokomentirati, ali to su dobronamjerna djeca kojima nije cilj uvrijediti nastavnika i koji se nakon par opomena smire. U većini slučajeva riječ je o njihovoj volji za komuniciranjem koja često skrene nastavni sat s predviđene putanje, pa moramo suptilno prekinuti učenika i vratiti se na nastavni program. No, srednjoškolci su još bolji.
Tijekom sati koje sam pratila i predavala, učenici su bili susretljivi, elokventni, bistri i pametni, voljni komunicirati i surađivati s nama – studentima i studenticama koji smo držali nastavu. Ni u jednom trenutku nisam se osjećala provociranom niti sam dobila ijedan negativan komentar od strane učenika – baš naprotiv! Na gotovo svako moje pitanje, učenici su dobrovoljno odgovarali i poštivali jedni druge kad su dijelili svoje mišljenje. Kakve su to generacije? Možda se odijevaju neprikladno za školu, što je diskutabilna tema koju ne želim otvarati ovom prilikom, ali su zato to generacije koje znaju samostalno razmišljati i voljni su učiti.
Dragi učenici i učenice, hvala vam što nam je praksa bila odlično iskustvo i poticaj za zaposlenje u struci (nezaposlenost mladih u RH ćemo također ostaviti za jednu drugu priliku). Nadamo se da vas vaši profesori i profesorice nisu prestrašili prije no što smo došli na praksu i da je dojam koji smo stekli prava situacija u hrvatskim školama. Da, uvijek će biti štrebera, ulizica, onih koji ne vole baš školu, kao i onih koji će biti udaljeni iz škole. Isto tako, uvijek će biti nastavnika koji neće znati ostaviti svoje osobne probleme van učionice, ali i onih koji će dati sve od sebe da od vas stvore samostalne, pametne i radišne Ljude koji će širiti ljubav, znanje i pozitivnu energiju drugima oko sebe. “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”.
P.S. – Da unaprijed spriječim komentare poput: “Studiraš hrvatski, a pišeš Engleski i Hrvatski velikim početnim slovom!”. To je ime školskog predmeta i zato se piše velikim početnim slovom. Nema na čemu.
