“Zrinjski” Ivana pl. Zajca u novom režijskom čitanju

Prva ovosezonska premijera u HNK Ivana pl. Zajca protekla je u znaku Ivana pl. Zajca i njegove najpopularnije opere: glazbene tragedije u tri čina i 7 slika: „Nikola Šubić Zrinjski” za koju je libreto spjevao Hugo Badalić. Riječ je o od publike najobljubljenijoj nacionalnoj operi, povijesne tematike i naglašenog domoljubnog zanosa. Opera govori o junačkoj pogibiji Nikole Šubića Zrnjskog pod Sigetom (današnja Mađarska) 1544. godine u vrijeme turskih osvajanja. Novu, moderniziranu inscenaciju  riječke opere  potpisuje Dora Ruždjak Podolski, dirigentsko vodstvo povjereno je Villeu Matvejeffu, dirigentu neslavenskog podrijetla koji je stao za pult „Zrinjskog” u povijesti naše operne reprodukcije ( nakon Jana Bubaka 2014. godine u Zagrebu) u svakom slučaju pohvalno je što riječka opera slijedi tu praksu kako bi naša nacionalna opera doživljavala nove interpretacije. Spomenimo da je ovom prilikom sniman CD Zrinjskoga za jednu uglednu njemačku diskografsku kuću. Premijernu podjelu činili su: Robert Kolar kao Nikola Šubić Zrinjski, Kristina Kolar kao njegova supruga Eva, Anamarija Knego kao njihova kći Jelena, Aljaž Farasin kao Lovro Juranić, Luka Ortar kao Sulejman, Martin Marić kao Vuk Paprutović, i Marijan Padavić kao Gašpar Alapić, Dario Bercich kao Levi, Giorgio Christian Surian kao Mehmed Sokolović, Krešimir Škunca kao Mustafa, Darko Matijašević kao Ali Poturk, Saša Matovina kao Ibrahim Beglerbeg i Darko Matijašević kao Glasnik. Pozabavimo se najprije naslovnim trolistom solista: mekan ali u visinama moćan bariton Roberta Kolara odlično je ocrtao Zrinjskog, dionice su bile povezane i fluidne a profilirana legatto fraza zaokružila je interpretacijsku cjelinu, posebno je dojmljivo otpjevao ariju „Gle kako divno sjaji grad” gdje smo čuli kompilaciju svih njegovih interpretativnih kvaliteta. U scenskom smislu Robert Kolar raspolagao je odličnom gestom lica, autoritativnim i vojničkim pogledom Nikole Zrinjskoga, podsjetio me na našeg velikog baritona i najboljeg Zrinjskog svoga vremena Vladimira Ruždjaka koji je isto odlično gestikulirao pa makar Šubića pjevao u koncertnoj formi. Prošle sezone gledali smo Roberta Kolara u Falstaffu dakle u komičnoj ulozi, fascinantne su Kolarove scenske transformacije iz buffo u ozbiljne uloge i natrag. Naša prvakinja  Kristina Kolar, prometnula se u najbolju Evu u Hrvatskoj, njezin moćan i kristalno čist sopran iskričavih visina, odzvanjao je kazalištem s tendencijom da natjera trnce na kožu svakom iskonskom ljubitelju opere. Najefektnija je scenska pojava Kristine Kolar kao Eve, zrači izuzetnom ljudskošću i majčinskom ljubavlju spram Jelene, sve navedeno postiže bez previše pokreta, jednostavnom mimikom lica. Prošle sezone Kristina Kolar nastupila je kao Eva na koncertnoj izvedbi opere u K.D. V. Lisinskog zajedno sa Simfonijskim orkestrom HRT – a pod ravnanjem Ive Lipanovića s Valentinom Fijačko Kobić kao Jelenom, i na koncertnom podiju s lica Kristine Kolar zračila je ljudskost i posvećenost ulozi u istom intezitetu kao na premijeri u Zajcu. Dueti Kristine i Roberta Kolara bili su rapsodija dva odlično stopljena glasa,  kolosalne tehnike i pozicije. Anamrija Knego pjevala je Jelenu, svojim zvonkim sopranom ocrtala je dinamički luk Jeleninih slutnji ali i mladenačke, nevine i čiste ljubavne zanesenosti prema njenom odabraniku Lovri Juraniću. Dva najdojmljivija momenta bili su nastupna arija Jelene u kojoj žudi za dalekom domovinom i scena „Jelenin sanak” koju je u suradnji sa ženskim zborom pjevala emotivno do te mjere da je mnogima u oku ostala „Una furtiva lagrima” (jedna suza skrivena, kako pjeva Nemorino u Ljubavnom napitku). Kroz Desdemonu i sada Jelenu, Anamarija Knego prometnula se u izuzetno atmosferičnu pjevačicu koja na sceni ocrtava i odašilje emocije kao igla seizmografa zemljine drhtaje. Aljaž Farasin u svakom slučaju raspolaže kvalitetnim tenorom iako previše lirskim za Juranića. Sve u svemu ponudio je dobru interpretaciju iako mu je svaki ulaz u ariju bio nedefiniran a onda bi se do kraja raspjevao, visine su izbrušene a dionica stabilna. Luka Ortar kao Sulejman nije najbolje donio ulogu. Iako ima odličnu pjevačku tehniku i sve ostale predispozicije on je bariton a Sulejman je rola za bas. U nižim lagama se dobro snalazio a kada je trebalo preći u gornje se gubio a i falilo je glasovnog volumena, sve navedeno utjecalo je i na izgovor teksta pa je na kraju strofe ubrzavao izgovor kao da mu se nekamo žuri. Kao scenska pojavnost je dobro funkcionirao i jako se trudio oko  izražaja Sulejmanovih emocija i zdravstvenog stanja. Giorgio Christian Surian je u pjevačkom smislu jako napredovao od kada sam ga posljednji put čuo a ima i dosta smisla za scenski pokret. Marijan Padavić kao Alapić dobro je upotpunio cjelinu. U cijeloj podjeli osjetio se izuzetna entuzijazam i želja za visokim umjetničkim dosegom. Zbor kao kamen temeljac opere ponudio je punoću tona i dobru gibljivost glasova a  uvježbala  ga je Nicoletta Olivieri.  Dirigent Ville Matvejeff vodio je predstavu u pravom belkantističkom štihu gdje su pjevači glavni a orkestar pratnja koji niti u jednom trenutku nije previše grmio. U orkestralnim fragmentima je bilo problema: povremeno plitki puhači, nedostatak maestosa i lagana indisponiranost u finalu. U pozitivnom smislu istaknuli su se udaraljkaši i sola na violini, koncert majstor bio je Romeo Drucker. Maestru Matvejeffu ovo je prvi susret sa partiturom Zrinjskog tako da smo uvjereni da će iz predstave u predstavu orkestar biti sve bolji, jer dirigiranje je zanat kao i svaki drugi i samo treba prakse s novom partiturom u repertoaru dirigenta. Režija Dore Ruždjak Podolski nešto je sasvim novo u pristupu i nije bila loša, ipak je u motivskom smislu sačuvala original. Kao što se kroz partituru provlače mnogi motivi likova tako je bilo i na režijskom planu. Radnja je smještena u budućnost na kraj svijeta a naglasak je stavljen na ljudske odnose, a tu je posebno dobro, s dozom komike, ocrtan npokolebljiv autoritet Nikole Zrinjskog. Sulejman malo podsjeća na lika iz filma „Pobješnjeli Max” (u originalu „Mad Max”) ali je zanimljiv kao i stolica na kojoj sjedi. Scena ima uglavnom konstantnu dinamiku kretnje, što je posebno dobro ispalo u prvoj slici. Jedino što se može režiji zamjeriti je „Vojnički zbor” koji izgleda previše raspojasano kao da smo na nogometnoj utakmici. Scenografija Stefana Katunara sastoji se od drvom isprepletenih pregrada koje na interesantan način segmentiraju pozornicu kako bismo istovremeno mogli pratiti više niti radnje. Kostimografija Manuele Paladin Šabanović je odlična, dozirana i inteligentna a motivi kockica na kostimu Kristine Kolar najviše su nas  dojmili. Svjetlo je isto bilo dobro ugođeno i intenzitetnim bljeskanjima točno tamo gdje treba, oblikovao ga je Elvis Butković. Ivana Kalc zaslužna je za scenski pokret koji smo u više navrata pohvalili. Možda se novi Zrinjski, u režijskom smislu, neće svima na prvu svidjeti jer navike su navike ali ovo je predstava budućnosti koja ima i svoju poruku ljudskom rodu a to je (kako smo mi shvatili) da je planet Zemlja naša majka i da s njom moramo obzirno postupati i čuvati jer sve ima svoj kraj a mi smo prolazna bića, kap u slapu života, a ideale dobrote i herojstva moramo čuvati i ustrajati na njima do kraja života i svijeta. Predstava je ispraćena s povicima bravo i svi koji mogu neka je odu pogledati, jamčimo intrigantno glazbeno scensko iskustvo.