Intrigantna izvedba Devete simfonije A. Brucknera na otvorenju sezone u Zajcu

Nova koncertna sezona u HNK Ivana pl. Zajca započela je uz Devetu simfoniju u d-molu Antona Brucknera, nastupio je orkestar Opere HNK kojim je ravnao šef dirigent Yordan Kamdzhalov. Austrijski skladatelj, orguljaš i glazbeni teoretičar Anton Bruckner jedna je od najintrigantnijih glazbenih figura 19. stoljeća, njegove velike simfonije dio su kanonskog repertoara svih poznatih svjetskih orkestara. Simfonije bogobojaznog Brucknera odišu: monumentalnošću, mistikom, orkestracijskom genijalnošću  i bezvremenskom ljepotom.

Sve navedene odrednice njegovog skladateljskog genija uzrok su česte prisutnosti glazbe Antona Brucknera na koncertnim podijima s kojih intrigira i duhovno obogaćuje slušateljstvo. Vrlo su česta i diskografska izdanja na kojima se mogu naći Brucknerove simfonije u interpretaciji velikih dirigenata poput Zubina Mehte ili Marissa Jansonsa. Valja napomenuti da je devedeseto godišnji maestro  Bernard Haitnik svoju preko 60 godina dugu dirigentsku karijeru zaključio proteklog ljeta interpretacijom Brucknerove Sedme simfonije koju je izveo s Bečkom filharmonijom, najprije u Salzburgu a par dana kasnije i u Luzernu, to je bilo  njegovo posljednje pojavljivanje pred publikom. Orkestar Opere HNK na svom prvom koncertu u novoj sezoni bio je odlično usviran s obzirom na činjenicu da je bila ljetna stanka, isto tako glazbenici su bili  motivirani da ostave što bolji dojam, to se ocrtavalo u angažiranom ugađanju orkestra prije početka koncerta. Maestro Yordan Kamdzhalov svoj je interpretativni narativ gradio na mističnosti Brucknerova simfonizma koji se savršeno uklapa u Kamdzhalovo poimanje glazbe. Dirigent je simfoniju vodio na specifičan programatski način, cijelo smo vrijeme imali  osjećaj da se penjemo na glazbeni Olimp na čijem je vrhu sinteza svih doživljenih ljepota glazbe koju slušamo.

Isto tako, Yordan Kamdzhalov je odbacio dogmatsko tumačenje partiture  pristupivši joj potpuno otvoren za nove glazbene spoznaje, bila je to dječačka radoznalost ali i bespogovorna predanost glazbi u njenoj iskonskoj formi. Dirigentske kode krasila je preciznost u sklopu koje su jasnom gestikulacijom davani znakovi glazbenicima, posebno za solo nastupe pojedinih instrumenata. Što se tiče sviranja orkestra moramo pohvaliti dionicu violončela koju je krasio lijepi ton i agogička preciznost. Violine, iako brojčano deficitarne, solidno su odradile svoju zadaću,  sola su bila kvalitetna i prštava dok su tutti momenti patili od manjka intenziteta, što je posljedica manjka glazbenika. Limeni puhači su pokazali angažiranost i nedvojbenu kvalitetu sekcije iako su se u forte segmentima omakli poneki sumnjivi tonovi. Moramo istaknuti angažman klarineta i fagota koji je bio  više nego zadovoljavajući. Kada se izvode simfonije Antona Brucknera izuzetno je važno prezentirati publici zvučno bogatstvo koje proizlazi iz glazbeničkog oživljavanja notnog zapisa, u toj zadaći naš je orkestar bio prilično uspješan i na tome mu čestitamo. Ono što bi se moglo zamjeriti izvedbi u cjelini je: na pojedinim mjestima previše oštri upadi i mjestimično pretjerano forsiranje fortea u puhačkoj sekciji koje je gušilo glazbeni tijek.

Kada se podvuče crta valja reći da je bilo dojmljivo slušati Devetu simfoniju Antona Brucknera na pozornici Zajca, svaki pravi ljubitelj glazbe sigurno će iz cijele simfonije zapamtiti dva fragmenta: Scherzo i Adagio koji su ogledni primjer genijalnosti i vrste ljepote koju može inducirati samo glazba. U programskoj knjižici navedeno je i izdanje partiture koja se izvodi, radi se o Samale-Mazzuca-Philips-Chors verzija iz 2011., koju je prvi put 2012. godine izveo Sir Simon Rattle s Berlinskom filharomnijom kojoj je bio šef dirigent, sada se nalazi na poziciji šefa dirigenta Londonskog simfonijskog orkestra. Publika je riječku  izvedbu pozdravila srdačnim povicima bravo i tako smo zakoračili u novu i po mnogočemu posebnu kazališnu sezonu.