Spisateljica Davorka Lovrić iz Rijeke pisanjem kratkih priča bavi se nekoliko godina, a ovo joj je prvi tekst kojeg je podijelila s javnošću.

Sjedim u kuhinji kod frendice i tračamo bolje polovice, muški bi rekli – ženska posla, u pravom smislu riječi.

Klinci, naš Miško, njihova Dora i susjedov Ivan, trčkaraju po dvorištu i skupljaju puževe (vjerojatno i krpelje, no o tome ćemo razmišljati kad se doma budemo tuširali), i da nije malog klipana od nepune tri godine, njihovog najmlađeg, Borisa, bio bi to mir u kakvom dugo nismo, ni ona, a bome ni ja, imale prilike uživati.

„Ovaj moj Igor je nemoguć! Slušaj sad ovo, bili smo na vjenčanju od Sandre i Hrvoja neki dan, stvarno je bila prekrasna, pokazat ću ti slike, ne možeš o vjenčanju pričati, a ne prokomentirati mladenku i njenu vjenčanicu i sto takvih tričarija, no vraća se frendica uskoro na pravi kolosjek: „Nije to baš ni bila neka velika fešta, samo su roditelje i najužu obitelj, braću sa ženama i kumove tj. mene kao kumu i mog nesretnog Igora kao moju pratnju, zvali.

Uglavnom, bila ti je ta svečana večera u hotelu Palme i šta ti moj kulturni Igor napravi? Kao prvo se napije, (Pa dobro, mislim ja, pa ako neće na nečijem vjenčanju, kad će, jadan, tko uopće i pije onako bez veze i bez nekog povoda u današnje vrijeme, osim kronera?) a kao drugo, me ispljuje pred svima!“

„Kako to misliš ispljuje?“

„Pa lijepo, imala sam neku crnu dekoltiranu haljinu, i nju ćeš vidjet na slikama, i valjda mi se, kad sam se nagnula za nešto uzeti sa stola, dekolte malo previše otvorio, a on ti lijepo, umjesto da me bubnuo diskretno nogom ispod stola ili mi tiho na uho šapnuo u čem je kvaka, na sav glas: „Milena, sisa ti je ispala!“

„Svi su me gledali, ej, bilo mi je neugodno, bila sam crvena kao paprika, još ‘ajde lako za Hrvoja i Sandru, vide oni da je popio, znaju i kakav je, ali roditelji, što će oni o nama misliti bolje da ne zamišljam!“

„Ma ne nerviraj se, njima su mladenci i njena bebica na pameti, baš će ti se oni oko takve stvari kao što je tvoj dekolte uzrujavati, možda prokomentiraju: „A je se onaj Igor jučer usvinjio, to baš nije bilo lijepo za vidjeti, hvala Bogu što naš zet ne viri u čašu!“ I to ti je to. Što te briga, štedi živce, nego da vidim te slike, pali lap-top..“

„Ma da, ali nije samo to, nego ti se njemu, onako „krštenome“ jezik razvezao pa nije znao stati, nije njemu samo sisa smetala odjedom, nego sam mu bila i namazana kao kurva, i to je isto lijepo naglas komentirao, pa šta „to“ da vodim bilo kamo više sa sobom, došlo mi je da se dignem i odem, da nisam bila kuma…Uhhh..“ mršti se Milena.

„A slušaj, znaš da te profesionalni vizažisti, a pogotovo za svečane prilike, uvijek malo jače našminkaju zbog fotkanja i efekta i garderobe, i ja sam si bila čudna kad mi se sestra udavala, ali na slikama to sve poslije super ispadne, a za njega se ti ne sekiraj, on ti, baš kao ni moj Darko nema dlake na jeziku, a bome i malo takta bi im obojici dobro došlo. No taj sastojak valjda nisu stavili u muški mozak, ili barem ne u svaki.“

Nasmijala se, vidim da joj je malo laknulo, pogotovo kad smo skupa još jednom detaljistički i „pod lupom“ nekoliko puta pogledale fotke i kad je i sama još jednom, a i ja još dodatno s njom potvrdila da nikakva sisa niotkud ne viri i da je šminka bila ne dobra, nego savršeno umjerena i primjerena prilici, kao i haljina, kao i ona u cjelini.

Kako smo mi ženske nekad glupe, kako nam fali samopouzdanja i vjere u sebe, uspješna je žena, odvjetnica, elokventna i kulturna, zna da izgleda dobro, a pijani je, netaktični, muž uspije u sekundi svojim nastupom i svojim pijanim komentarima uvjeriti u suprotno. Pa gdje je tu pravda?

No, kako smo, eto prokomentirali to vjenčanje i svađu i sve oko toga uzduž i poprijeko pita prijateljica mene:“A što je kod vas novo?“

„A joooj, pa skoro pa ništa, mislim nije baš skroz ništa – došao nam je napokon, novi limeni ljubimac.

„Oooo, pa to moramo onda zaliti!“ smješka se Milena i toči liker u čaše za rakiju.

„Pa da znaš da i moramo! Koliko kalvarije oko nabavke novog vozila da može postojati, to mi ni na pamet ne bi palo. Ti bar znaš, pa i vas je tu dolazio danima daviti, koliko je moja bolja polovica, srce moje netaktično i svakakvo, koliko je moj Darko u zadnjih godinu, ako ne i više dana postao gotovo pa opsjednut s tim autom.

Mislim ok, stari „mali div“ kako smo u šali zvali naš mali crveni Peugeot, iako je zbilja postao star i ofucan i ušao odavno u tinejdžerski radni staž, što je za aute duboka starost i ne da se uspoređivati s ljudskim tinejdžerskim primjercima i njihovim mladenačkim ispadima, štoviše taj je auto gotovo dosegnuo i old-timer kategoriju sa svojih 17 godina, meni još bio dobar, ispravan i, da niti ne spominjem, u sasvim dobrom voznom stanju.“

„Ma sve to stoji, ali opet, bolje ga je zamijeniti dok još vozi nego kad se počne raspadati, kome bi ga onda uvalila? Kome ste ga uopće prodali?“

„Srećom, uzeli ga ovi iz salona kao dio paketa „Staro za novo“, pa smo ubili dvije muhe jednim udarcem, još smo za njega i neke gume i felge i štotigajaznam nešto dobili.“

„Uglavnom, što htjedoh reći, ah da, dakle moj jer vrli suprug već dakle zadnjih oko godinu dana sve i svakoga do boli udavio s tom promjenom vozila; da li je bolje novo ili polovno, da li uvesti iz EU ili ne, da li iz Njemačke ili iz Italije, da li je bolja ova marka ili ona, gdje ima više mjesta, koji auto više, a koji manje troši na kratke, a koji na duge pruge, koji bolje vozi, koji ima skuplje a koji jeftinije dijelove, koji se češće kvari i tako dalje, i tako dalje..

Zurio je u komp kao hipnotiziran danima, pretraživao razna Njuškala i ostale oglasnike u zemlji i inozemstvu, čeprkao po E-Bayu, gledao aute na nekakvim aukcijama, pilao i prijatelje i poznanike, tražio savjete, kukao, zavijao i jaukao, a bome u zadnjih par mjeseci i osobno kucao po vratima svih lokalnih salona vozila.

Da, baš onako kao kad mi obijamo pragove trgovina i škicamo torbe, isprobavamo cipele i haljine za koje znamo već u startu da ih ni za milion godina nećemo kupiti, ali eto, vuče nas, gušt je gušt, i jednostavno moraš probati, pa kud puklo da puklo!

Tako je i on, ulazio i izlazio iz raznoraznih vozila i doma kao hrčak dovlačio tone i tone kataloga, prospekata, kalkulacija i cjenika, koje sad, hvala Bogu, konačno mogu odvući u onaj kontejner za papir i karton na kraju ulice.

„I kako je na kraju izabrao tog zelenka?“

„Ma nije on ništa izabrao na kraju, nego ti je u Rijeci bio sajam automobila na koji su on i Saša išli i već kao uhodani dvojac obilazili oko auta i uz puno hmmmm i mhhhh, sjedali u njih i tako dalje i tako bliže, i mrdali ih i drmali ovako i onako, i sve mjerkali „stručnim okom“.

On ti je zapravo bio nabrijan na nekakvog Tiguana, Tuarega, Qatschkaija, ne znam ni ja više točno, i onda je na tom sajmu: „Heureka!“ otkrio taj Suzuki.

Drugi dan smo naravno svi, i ja, i mali, i Saša, opet skupno išli na taj sajam i pregledavali vozilo od glave do pete, da ti budem iskrena, da je i traktor izabrao, meni bi bilo svejedno, samo sam htjela da ta agonija već jednom završi.. Toliko mi je već sve to postalo naporno.

Tako da sam ja samo, što god da me je pitao, kimala glavom i potvrđivala:

„Imaš mjesta za noge?“ „Imam, imam i previše.“

„Je li ti tako dobro stoji volan, može se i spustiti, vidiš?“

„Ne treba, dobro je, nije loše.“

„Retrovizor ti je o.k?“ „A-ha..“

„A svjetla?“

„I svjetla, i motor, i hauba, i gepek, sve mi je ok, osim boje, nema šanse da uzmemo bijeli.“

Na to sam, eto, jedino stavila veto.

Složio se on čak s tim, kaže, pa da, da uzmemo bijeli onda bi nam taj salonski uvalili, a u njega je svatko ulazio i drndao ga ovako kao ja, pa ne bih ja baš toga, ti biraj boju, meni to nije toliko bitno, glavno da ja udobno sjedim u njemu i da imam dovoljno prostora i da je veliki prtljažnik, vidi i Miškov bicikl stane komotno unutra..

Nakon sto pitanja i podpitanja predstavniku auto-kuće uzeli smo doma opet sto kataloga, muž šuti u autu, vozi i razmišlja kako će i otkuda prebaciti pare, ili zamišlja već svu tu silu prostora, smješka se, a ja listam katalog i sva sretna ugledam tog, kako ti kažeš, zelenka, u njemu: „Evo, ovu boju bih ja!“

Okrene se on i upitno se zableji prvo u katalog, onda u mene: „Šta od svih boja baš tu kričavu?“

„Baš tu! Baš je dobra boja, pa što ako je malo i kričava, vidi kako se lijepo sjaji, čim su je oni uzeli za marketinšku kampanju onda znaš da se ljudima sviđa, da je fora boja, baš dobro i stoji tom modelu vozila, a bonus je i to što kad se parkiram u ZTC-u neću pola sata kružiti okolo pješaka i tražiti u kojem sam redu parkirala, jer to s crvenim autom zna biti naporno do te mjere da si cipele izližeš, pa još imaš dodatni trošak, jer kad si već tu odeš kupiti još jedan par u Deichmann.

„A vidjet ćemo, ta je baš nekako upadljiva..“ Nije baš oduševljen mojim izborom i argumentima.

„Upadljiva, pa što? Šta si ti neki kriminalac i gangster pa ćeš bježati od murje ili što? Nas dvoje ako imamo tri prekršaja i to neka minorna, u zadnjih petnaestak godina sve skupa kad se zbroji, puno sam rekla, vozimo oprezno i unutar granica zakona, pa ne razumijem što ti tu toliko smeta, ali dobro ako baš nećeš tu, može onda i ova plava – pokazujem ja slijedeću boju na listi, a ta je isto kričava i metalik, samo u drugom tonu.

„A možda ova siva?“

„Siva?! Nikako! Auto je sav crn iznutra, pun je sivih i crnih dijelova, i pod haubom i svuda, i sad bi još i izvana trebao biti takav – sivi, crni, bijeli, takvih ima masa na cesti..“

Ne dam se ja navući na te neboje i ljubazno ga podsjećam da je pred svjedocima potvrdio da ja biram boju, tako da je na kraju ipak popustio, i tako, eto, imamo zelenka.

„Ma super je meni boja, baš mi se zapravo sviđa, ja volim zeleno!“ potvrđuje prijateljica stručno i znalački kimajući glavom, kucnemo se još jednom i eksamo voćni liker.

Naš zajednički znanac i ujedno i automehaničar koji nam sređuje aute svima na crno već godinama, ne slaže se s njom, no, ponavljam sama sebi, baš me briga što on misli, pa neće ga on voziti, jer njegov je komentar, bio: „A jooooj, pa što baš zeleno!?Uhhhhh, no dobro, kad voziš ni ne vidiš boju, a unutra je ionako sve crno..“

No, dakle, svatko ima pravo na svoje mišljenje.

„Sigurno ti je laknulo sad kad je konačno tu, baš su vas izvozali za onaj godišnji u petom mjesecu“ nastavlja moja Milena.

„Jesu, jesu, osobno nam je tip obećao, pazi, mi ga za to nismo niti pitali, znamo da se auto čeka i po mjesec dana, ako ne i duže, sve zavisi gdje im stoji na lageru, ali je on sam sebi skočio u usta: „Za maksimalno deset dana auto vam je tu, iako ga nemamo u salonu, nećete dugo čekati, obećajem!“

„I tako se mi najavili rodbini na jugu da im malo „nabijemo ognjište“, ja već počela kumiti i moliti šefa za slobodne dane, a znaš kako ih je meni u mojoj branši teško dobiti, ako nije mrkla i debela zima, i počeo se, nešto kao, zahuktavati taj godišnji odmor..

A ono prođe deset dana, pa Darko zove, jooj, pa još nije, drugi tjedan će sigurno stići, pa prođe dva tjedna, pa još nije, pa za par dana će, pa prođe i dvadeset dana, mi već skroz nabrijani, keširali lovu, a u ruci samo komad papira i obećanje..

Sve ti se počnu po glavi vrtjeti one priče iz „Potrošačkog koda“ i od znanaca koji su naručili vozila koja nikad nisu dobili, a bome ni povrat novca isto tako… I slične furke.

I strah ti se polako i podmuklo počne lagano uvlačiti u kosti.

Morali smo javiti rođacima da nećemo ipak doći, Miško mi je objesio nos do poda, već se veselilo dijete putovanju i druženju s onim njihovim mangupima dolje – imaju tri sina, jedan drugome do uha, pa se brzo skompaju – dječja posla, znaš već kako to klapa; a mi grizemo nokte, na smjenu, malo ja, malo on.

I režimo jedno na drugo: „Ti si kriva, ti i ta tvoja zelena boja! Da smo uzeli bijeli ili sivi garant bi ga već dobili, ja uzeo baš taj model jer se ne čeka dugo, a vidi sad..“

Kuka i leleče po cijeli dan, a tko će li mu drugi biti kriv nego ja.

„Jest, sigurno je zbog boje, a tog tvog sivog bi helikopterom spustili tu direkt na krov! Šta pričaš ti?!“ ljutim se i ja i živciram, a zapravo mi ga je žao gledat’ tako uznevjerenog i razočaranog i nabrijanog.

Kad je prošlo još par dana, bojim se i pitati da li je zvao Denisa u salon, samo šutim, masiram ga po leđima, a on sve škrguće zubima i psuje ispod glasa..

I onda, jednog dana, zove me, ja u poslu, u frci, plivam u papirima, zvone tri službene linije, ali sam se ipak javila njemu prvo: „Stigao je auto!“ veselim glasom.

Naravno auto je stigao, sa skoro mjesec dana zakašnjenja, baš kad je on na Lošinju i ne može sređivati papirologiju oko njega, preuzeti ga moraš isti dan, registraciju i tehnički srediti maltene isto tako, ja na poslu, mali u vrtiću kojeg treba pokupiti..

„Luda kuća – i tako ti je sve opet palo na mene.“

„A baš te usosio!“

„Joj da znaš da je. Srećom pa mi je i šef pred malo mijenjao auto, pa je imao razumijevanja, kad sam, zajapurena kao paprika, izletjela van, na vrućinu, po „malog diva“, pa pravac javni bilježnik.

I još računaj da sam imala sreće, jer mi je dragi neku tamo firmu kontaktirao da oni sve odrade uglavnom te tehnikalije oko vozila i papirologije, ali sam im svejedno trebala odnijeti nekakve potvrde, punomoći i svašta tako.

Pa ti je to onda tako nekako i bilo. Ja ti prvo odčekala red kod bilježnika, ne bi vjerovala koliko oni tamo posla imaju, ja sam uvijek nekako brijala da oni nešto sitno rade i jedva životare, a kad ono, njih u uredu pet komada sjedi i svi nešto brljaju i ne dižu glave s papira, i hodnik pun stranaka, izgleda da zapravo bez tog bilježnika ne možeš ni prdnuti!

„E, a zašto bi onda dalje jednostavno, kad može komplicirano, pa sam tako jedva našla tu njegovu firmu od papira, pa tamo pak opet čekala red od pola kilometra, jest da mi je tamo bilo ljepše čekati, kod bilježnika sve neke babe i djedice koji jedva hodaju i sređuju ostavine, a ovdje sve neki mladi, nadobudni vozači koji se bore s osiguranjem i ostalim, i to još i zgodni dečki, pa mi je vrijeme brže prošlo, ali red svejedno moraš čekati, hoćeš-nećeš, nema ti druge.

I konačno primi mene ta neka njihova referentica, kosa joj duga, duga, kao u manekenke, a nokti još i duži, i uzme ona driblati njma svom snagom po tastaturi (trajni lak sto posto, obični bi se uništio, ne mogu da ne primjetim…)

„A-ha, znači mi preuzimamo vozilo?“

Ja, sva u znoju: „Pa, da, tako mi je muž objasnio, da ga vi onda i preuzimate, i registirate, i sve ostalo rješavate..“

„Dobro, nije to problem, ja ću ga preuzeti, ali me netko treba odvesti do salona, možete Vi onda sa mnom gore do Srdoča?“

Uh, meni odmah laknulo, a što ne bih mogla, već sam bila gotova od straha da ću sama morati sjesti u tu grdosiju od novog auta, još da ga sredim negdje po onim zavojima do Srdoča, pri prvoj vožnji, pa da odmah lijepo skočim i s mosta negdje, dragi bi mi mužić glavu odmah otkinuo..

„I tako sam ja nju onda morala voziti gore, pa gore još slušati predavanje o svim super cool stvarima koje taj čarobni auto ima, pola toga nisam zapamtila, nadam se da će ga Darko i bez svega toga znati voziti, pa onda još tonu nečega potpisivati, i onda sam konačno mogla natrag u ured.

Ma to ti je, draga ti, trajalo jedno dva-tri sata sve skupa, bila sam znojna kao čep, vani plus 30 stupnjeva, ali eto, tako je ipak stigao auto. Živio zelenko!“

„Živio!“ dignemo nas dvije još po čašicu u zdravlje auta i nas svih u autu i oko auta i okrenemo ploču na druge teme, jer pomalo je bilo vrijeme i za tjerati klince na spavanje, odrađivati svaka svoje treće smjene i tako to.