Odlično glazbeno dotjeran Figarov pir u HNK Ivana pl. Zajca

Komična opera u četiri čina Figarov pir Wolfganga Amadeusa Mozarta premijerno je izvedena u HNK Ivana pl. Zajca, predstava je rezultat koprodukcije  HNK Ivana pl. Zajca, Piccolo Festivala del Friuli Venezia Giulia i Punto Arte – Amsterdam. Režiju predstave potpisuje Eva Buchmann dok je dirigentsko vodstvo povjereno maestru Stefanu Rabaglii. Mozart je Figarov pir skladao na libreto Lorenza da Pontea, mnogi libretolozi navedeni libreto smatraju genijalnim i konstantno aktualnim, a kada se podvuče crta suradnja Mozart – da Ponte može se smatrati ponajboljom suradnjom skladatelja i libretista u cjelokupnoj opernoj povijesti. Kada se u Beču pročulo da Mozart namjerava skladati operu prema istoimenoj drami Pierrea de Beaumarchaisa to je uzvitlalo podosta prašine među tadašnjim vlastodršcima.

Naime, drama Figarov pir izricala je neke dosta opasne istine za to vrijeme, na primjer: da su svi ljudi jednaki i da sluga može biti pametniji od gospodara. I sam Napoleon Bonaparte je dramu Figarov pir  prozvao „revolucijom na djelu”, cijela priča je detaljno prikazana i u legendarnom filmu Amadeus, češkog redatelja Miloša Formana. U najnovijoj riječkoj produkciji uloge su bile ovako podijeljene: grof Almaviva: Oliviero Giorgiutti, grofica Rosina Almaviva: Ingrid Haller, Sussana, Figarova zaručnica Anamarija Knego, Figaro: Dario Bercich, Cherubino: Iva Krušić, Marcellina: Olga Kaminska, dr. Bartolo: Slavko Sekulić, don Basilio: Sergej Kiselev, don Curzio: Sergej Kiselev, Barbarina: Morana Pleše, Antonio: Luka Ortar. Oliviero Giorgiutti pjevao je Almavivu sigurno, s velikom dozom iskustvenog pristupa, njegov dobro postavljen bariton odlično je ocrtao i vokalne i karakterne crte plemića Almavive. Redateljica je Almavivi namijenila zanimljivu ulogu: predstavljao je svojevrsnu sponu između likova opere, u opisanom se Giorgiutti odlično snašao. Što se tiče vokalnog izraza, Mozartovu vokalnu dionicu donio je ritmički savršeno, iako, mu je bariton pretaman za mozartijanski modus pjevanja.

Ingrid Haller je bila odlična Rosina, sopranske visine bile su kristalno čiste  i smiono zaobljene, posebno nas se dojmila velika arija u drugom djelu koja je pokazala sukus svih vokalno –  scenskih kvaliteta Ingrid Haller. Anamarija Knego kao Susanna ponovo se pokazala kao pouzdana interpretkinja, krasila ju je ljepota ispjevane fraze  i dinamična  scenska igra. Duet Ingrid Haller i Anamarije Knego bio je, po mom skromnom mišljenju, najljepši dio večeri, Haller i Knego obljubile su gledalište apsolutnom ljepotom Mozartove glazbe, hvala im na tome. Dario Bercich  kao Figaro ponovo je pokazao svoju nenadmašnu duhovitost  i talent za suradnju s publikom, u jednom momentu se spušta s pozornice u parter i kroz pjevanje arije tumači  aktualnost opere, što publika s oduševljenjem prihvaća. U vokalnom smislu Bercich je pokazao odličnu izbalansiranost između dubine i visine, ne pretjerujući niti u jednom segmentu. Frazu je karakterizirala primjerena fluidnost kako bi uloga neometano tekla. Paž Cherubino, Ive Krušić, dobro je upotpunio cjelinu, iako joj je nedostajalo „safta” u glasu. Prvakinja Olga Kaminska utjelovila je Marcellinu, zvonkim i profiliranim sopranom dobro je formirala lik, posebnu pažnju posvetila je emocijama  tj. životnoj radosti dvorkinje Marcelline. Dr. Bartolo u interpretaciji Slavka Sekulića bio je prilika da ponovo čujemo njegov prodoran i tehnički odlično razrađen bas. Ostali protagonisti: Sergej Kiselev, Morana Pleše i Luka Ortar, kolosalno su upotpunili predstavu. Moramo posebno pohvaliti sve pjevače za odlične modulacije glasa na prijelazima iz recitativa u ariju i natrag, te za izražajnu mimiku lica.

Dirigent Stefano Rabaglia  je primjereno smekšao orkestar, kako bi sve zvučalo baš onako kako treba, sekcije su bile povezane a čistoća tona gotovo besprijekorna. Posebno je dojmljivo bilo Rabaglino uzdržavanje ravnoteže između orkestra i pjevača što je rezultiralo preciznom orkestralnom pratnjom ansambla i savršenom stopljenošću vokalnog i orkestralnog corpusa. Sve sekcije orkestra su se pokazale u dobrom svjetlu, koncertni majstor bio je Romeo Drucker. Continuo fragmente na čembalu svirala je Nicoletta Olivieri. Zbor je solidno odradio svoju zadaću, krasio ga je prodoran ton i dobra niveliranost muškog i ženskog djela zbora, zborovoditeljica je Nicoletta Olivieri. Kostimografija Manuele Paladin Šabanović nosila je crtu podvojenosti između klasičnog i suvremenog, što se pokazalo uspješnim. Koreografija Oksane Brandiboure Kožul formirala je dinamičnost i intrigantnost pokreta. Svijetlo Dubravke Kurobase odlično je pratilo scensku akciju. Dramaturgija Bena Hurkmansa bila je na momente dobra, a na momente previše razvodnjena. Režija Eve Buchmann, iako se trudila postići mozartijansku atmosferu nije u tome do kraja uspjela.

Određeni segmenti režije su bili previše plošni, to je posebno naškodilo prvom djelu koji je bio previše konfuzan, konfuznosti je djelomično pridonijela  scenografija kojoj nije pružen adekvatan kazališni okvir. Iako, na momente šepava, režija ipak je uspjela u dva važna segmenta: razradi ljudskih odnosa i predstavljanju publici široke palete uvijek prisutnih emocija, koje nas prate kroz naš životni bitak. Riječki Figarov pir je rijetko dobro glazbeno ušminkana predstava koju valja pogledati i poslušati, tko se odluči, neće požaliti.