U ponedjeljak 21. prosinca s početkom u 19 sati riječki knjiški moljci imat će priliku prisustvovati promociji nove knjige autora Nikole Tuteka „Pamrav i pragrgan“. Moderatori su Željka Horvat Čeč i Zlatko Ožanić, a mjesto radnje je Dnevni Boravak u Ciottinoj ulici.

Tutek je studentima anglistike poznat kao profesor, ljubiteljima stranih jezika kao poliglot, a od ostalih atributa okitio se i onima glumca, supruga i tate. No, nas zanima ona spisateljska nota kojom se svestrani Riječanin bavi, stoga smo porazgovarali s njime o njegovom književnom radu i novom djelu.

Koliko se dugo baviš književnim radom?

NT: Od početka. Čim sam naučio pisati htio sam jednom izdati knjigu. Kad mi je bilo šest godina, osvojio sam nekakvu nagradu za tekst na temu „Darujmo krv, spasimo život“, tako nešto. Nikad u životu nisam donirao krv. Bojim se igle. Kad mi je bilo sedam, objavili su mi nonsence pjesmicu „Hrčak“ u Karlovačkom tjedniku. Skužio sam da je pjesmica nonsense tek puno godina kasnije. Stvari sam počeo  zapisivati tijekom puberteta i to kemijskom u prazne školske bilježnice. Rano sam dobio računalo (Komodorac; dobio sam ga kad sam ispunio album „Zagor“), ali ga je ukrao seoski poštar i odnio ga svojoj djeci. Zbog toga sam vrlo kasno prešao na digitalne medije. Tek sam tamo negdje ’95. ili ’96. počeo tipkati, a prepisao sam djelo „Zlatna pirana“ na kompjuter (prije toga je bila u maloj crnoj bilježnici na kockice) tek tamo krajem 20. stoljeća.

Što pišeš?

NT: Pišem uglavnom kratke priče, ponekad su neke od njih dulje, pa bi ih Solar možda zvao novelama. Pišem i kratke dramske tekstove. Nekoliko dužih priča i ponešto poezije (poeziju još nisam objavio i vjerojatno nikad ni neću). Pišem na hrvatskom, engleskom i sitno na mađarskom. Do sada sam objavio tri knjige: „Zlatna pirana“ (2006), „Ljudi koje sam izmislio“ (2009) i „Pamrav i pragrgan“ (2015). Sve objavljujem kod jednog malog, neovisnog i neprofitabilnog riječkog guerilla-izdavača. To mi je jako seksi. Što se tema tiče, glupo mi je pričati o vlastitom pisanju. Ako nekoga zanima, neka čita (mada je mojim starijim knjigama zapravo teško ući u trag.)

Zašto pišeš?

NT: Pisanje je moj hobi. Volim pisati, to je dio mene. Nisam siguran bih li bio uopće u stanju prestati. Vjerojatno ne. Pišem ono što mi se sviđa i ne pratim nikakve trendove. Moje pisanje nije previše ukorijenjeno u hrvatsku tradiciju (možda „Zlatna pirana“ vrlo malo odiše Kamovom, Donadinijem i još manje Marinkovićem i Krležom), pišem uglavnom pod utjecajem anglofonih kratkih formi. U zadnjih desetak godina, veliki utjecaj na mene su imali i mađarski pisci Örkény i Szerb, zapravo, možda je njihov utjecaj bio presudan. Ne pišem za publiku i opće me ne zanima tko i kako čita moje knjige. Bilo bi mi drago jedino da ih čita više ljudi. Ne živim od pisanja niti bih to ikada želio. To mi daje puno slobodu. Sloboda mi izuzetno dobro pristaje s obzirom da sam iskonski sociopat.

Kakva je trenutna situacija u riječkom književnom krugu 21. stoljeća?

NT: Zapravo ne znam. Početkom stoljeća sam otišao iz Rijeke i preselio se u Mađarsku, potom Rusiju. Prije nego što sam dao petama vjetra, bio sam dio fanatstičnog projekta koji se zvao Katapult. U to vrijeme grad je imao pravu malu vojsku autora koji su obećavali. Vratio sam se u Rijeku nakon dvanaest godina izbivanja i odmah postao otac. Korzo vidim jednom mjesečno. Na internetu pratim neke od stare garde i vidim da se u ovom gradu još uvijek puno stvara i objavljuje, što je zapravo fenomen. Ovaj grad je zaista fenomen. Na žalost, nisam aktivno dio toga svega i ne znam kako bih dao precizan odgovor na ovo pitanje.

O čemu je riječ u djelu „Pamrav i pragrgan“ i kakvim je jezikom djelo pisano? Možeš li pojasniti sam naslov?

NT: Pamrav i pragrgan su bića iz pučke mitologije, prvi je crvoliko biće koje živi u glavi ili dupetu i izaziva nemir ili ludost, a drugi je južnjački naziv za pticu koju uhvatite ali ne znate koje je vrste. Samo joj zalijepite ime „pragrgan“ kao šamar. Za priču „Pamrav i pragrgan“ sam malo eksperimentirao jezikom i stvorio jedan nepostojeći koine govora Korduna, Like i Dalmatinske Zagore. Ostale su priče uglavom na standardu, ali s puno dijaloga u dijalektima i elementima drugih jezika. U svim pričama pokušao sam koristiti jezik i kao tekst koji se čita i prenosi značenje na taj način, ali kao i zvuk, kao melodiju, kao kaos nota koji pruža dodatna značenja u mogućim interpretacijama.

Kako ćeš pisati?

NT:U budućnosti bih htio pisati uglavnom na engleskom i želio bih puno više eksperimentirati s formom kratke priče. Posebno bih htio raditi na fuziji pisanog i vizualnog, tj. teksta i ilustracija. Volio bih pokušati izbrisati granice između dva medija i stvarati kratke priče koje su samo do pola verbalne. Možda bih se okušao i u pisanju romana kad još malo ostarim i posijedim.