Godina: 2015.
Redatelj: Luca Guadagnino
Glumci: Tilda Swinton, Ralph Fiennes, Dakota Johnson, Matthias Schoenaerts
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt2056771/
Na gledanje ovog filma sam se odlučio prvenstveno zato što mi je nakon prošlotjednog bizarnog Pasolinijevog ostvarenja trebalo nešto što je bolje usklađeno sa atmosferom ugodne ljetne večeri na terasi Art kina. Htio sam spojiti estetiku filma sa estetikom atmosfere u kojoj ga gledam i ovaj film svojim najvećim dijelom omogućuje upravo to. Radi se o nešto slobodnijem remakeu francuskog klasika “Bazen”, Jacquesa Deraya iz 1969. Taj isti klasik ima još jedan nešto slobodniji remake istog imena iz 2003. godine u kojem glume Charlotte Rampling i Ludivine Seigner. Da ukratko naznačim radnju, umirovljena rock pjevačica Marianne Lane (Swinton) se nakon operacije grla i privremenog gubitka glasa povlači u Italiju sa suprugom, ali ih oboje iznenadi stari prijatelj i njen bivši dečko i glazbeni producent (Fiennes) koji se pojavljuje u društvu atraktivne kćeri (Johnson)za koju je tek nedavno saznao i uzburka njihov emotivni svijet prvenstveno činjenicom da nije prerastao hipijevski mentalitet iz rokerskih dana, niti svoju staru privlačnost prema Marianne.
“Rasprskavanje” je jedan od onih filmova koji se više gledaju zbog estetike, nego zbog napetog zapleta i jako duboke poruke. Fillm daje nešto moderniju verziju razigranog mediteranskog ugođaja iz starih Felinijevih filmova i zabavno je gledati ušminkane holivudske glumce u kontrastu sa uskim uličicama, kamenim kućicama i naboranim bakicama iz talijanskog malog mjesta. Dok usput pratimo zapravo već viđenu intimnu dramu glavnih likova, film većinu vremena izgleda kao da je napravljen da bismo se na trenutak zamislili na godišnjem odmoru u vili s bazenom u blizini talijanskog sela, na kojem nam se iznenada pridružuje cura iz “50 nijansi sive”. Kad smo kod toga, da napomenem, drugi razlog zbog kojeg sam gledao film je da provjerim može li Dakota Johnson u suradnji s talijanskim redateljem i u europskom ambijentu izgledati glumački zrelije i uvjerljivije nego u spomenutom erotskom blockbusteru. Odgovor je da može, jer se radi zbilja o puno boljoj i životnijoj ulozi, ali je malo problem što zapravo opet glumi neiskusnu i nezrelu curu koja se uvali u nešto veće od sebe. Ovaj put to radi uvjerljivije i s jačim dramaturškim pokrićem od ničim izazvane privlačnosti prema sociopatu, ali djeluje kao da ju je filmska industrija već strpala u stereotip iz kojeg će teško izaći.
Sadržajno gledano film ipak ne ostaje na nivou idilične razglednice s Mediterana začinjene golišavim Amerikankama, i ima mračnu i psihološki dobro razrađenu završnicu koja gledatelja uhvati malo na prepad, jer se film jako brzo prebacuje iz ozračja turističkog prospekta u mračne zakutke ljudske psihe. Neću otkriti stvar do kraja, napisat ću samo da nema veze sa sadomazohizmom, i da će oni koji su gledali barem jednu od dvije prethodne verzije ovog filma donekle (ali ne potpuno!) naslutiti u kojem smjeru radnja ide. Na nekom načelnom analitičkom nivou mogu reći da se film uglavnom bavi pitanjem mogu li i smiju li rokeri (pa onda i slobodoumni, hipijevski nastrojeni ljudi općenito) ikad odrasti i ostarjeti i na koji način bi to trebali napraviti. Bavimo se kroz ovaj film i malo mračnijom stranom seksualne slobode, jer gledamo ljude koji su međusobno jako bliski, puno toga su u prošlosti podijelili i međusobno si pomogli, te se zapravo jako vole, ali pod stare dane plaćaju cijenu razuzdanog ponašanja, jer ispoljavaju nesigurnosti, komplekse i ljubomoru koja je u mlađim danima bila zatomljena, iz čega se može zaključiti da seksualni eksperimenti traže puno više od sposobnosti da u trenutku potisnemo inhibicije, i zapravo zahtijevaju emocionalnu pripremu koju ljudi često ne odrade na adekvatan način. Kroz lik koji tumači Dakota Johnson gledamo utjecaj takvih emotivnih zavrzlama na potomstvo. Na neki neizravan način ovaj film daje uvid i u pozadinu šoubiznisa, obzirom da glavna junakinja kroz cijeli film plaća zdravstvenu i emotivnu cijenu svoje profesije i načina života koji ju prati. Dakle, kad si rock zvijezda, onda imaš novca za luksuzno ljetovanje u Italiji, ali ti se može dogoditi da tamo dospiješ s oštećenim glasnicama, i u društvu prijatelja koje istovremeno voliš i mrziš, zbog davnih mladenačkih grešaka. Kroz tu dimenziju, ovaj film je zapravo diskretan hommage Rolling Stonesima koji se u filmu više puta spominju, a posebno njihovom pokojnom članu Brianu Jonesu (koji se utopio u bazenu, što je i važan dio radnje ovog filma).
“Rasprskavanje” sigurno neće biti najbolji, niti najoriginalniji film koji ste ikad gledali. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je ovo drugi po redu remake jednog klasika, motivi kojima se film bavi su viđeni puno puta u puno različitih filmova i tu nema nekih šokantnih elemenata poput onih kojima barataju Pasolini ili Trier. Međutim, lako bi se moglo raditi o vizualno i estetski najljepšem filmu koji ste gledali ovog ljeta.
