Riječanina Nikolu u školi su zadirkivali zbog slušnog aparatića, a sad osvaja medalje diljem svijeta

‘Više sam puta izgubio nego pobijedio. Zato sam danas tu gdje jesam’, rekao je Nikola Zdrilić, 20-godišnji student Građevinskog fakulteta u Rijeci i plivač u razgovoru s Ramonom Ščuric za srednja.hr. Nikola je u prvom razredu osnovne škole morao početi nositi slušni aparatić, ali Nikolu to nije omelo na njegovom putu. Nedavno se s Deaflimpijskih igara vratio s čak tri medalje, odnosno tri bronce, a već je srušio i europski rekord. Ovo je njegova priča.

– Moji roditelji su počeli primjećivati da sve više tražim da mi se nešto ponovi, da mi se pojača televizija, da ne razumijem. I onda sam prije prvog razreda otišao smo na Ksaver na audiologiju i ustanovili su da imam oštećenje sluha, priča nam Nikola Zdrilić, danas 20-godišnji student i plivač koji se s Deaflimpijskih igara u Japanu vratio s tri brončane medalje.

Briljirao je u plivanju na 200 metara prsno, 200 metara mješovito i 100 metara prsno. Već je oborio i europski rekord na utrci od 200 metara prsno za gluhe i nagluhe. Cilj mu je, kaže, srušiti i nekoliko svjetskih rekorda jer je u najboljoj formi života. No, Nikola u djetinjstvu nije uvijek bio među najboljima.

– Uvijek sam bio autsajder, ali nikada mi to nije predstavljalo problem, to što ne čujem. Jedino u školi, moji vršnjaci su me zadirkivali zbog aparatića, ali to je normalno za tu dob. Nisam ni ja znao prilagoditi tom aparatiću, a nisu ni oni znali što to znači da ja ne čujem. U mlađim danima nisam bio toliko dobar po plasmanima u plivanju, ali nikad nisam odustao i nikada se nisam predao. Više je bilo padova nego uspona, ali to je normalno. Da biste uspjeli i da bi danas ljudi pričali o vama, morate izgubiti. Ja sam više puta izgubio nego što sam pobijedio i to je, mislim, danas razlog mog uspjeha, rekao nam je Nikola.

Pohađao je Salezijansku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti te je još kao srednjoškolac osvajao medalje na Svjetskom prvenstvu u plivanju za gluhe 2023. godine. Tada je osvojio dvije brončane medalje na 100 prsno i 200 prsno, a upravo su njegove medalje prvo odličje u povijesti Hrvatskog saveza gluhih.

– Nakon srednje škole sam godinu dana pauzirao i tek sam ove godine upisao fakultet. Teško je bilo uskladiti samu zadnju maturantsku godinu i treninge, uz to ići i na pripreme za maturu, ali uspio sam. Dobro sam si posložio raspored. Bilo je teško, a što se tiče same mature, najteža mi je bila Matematika, viša razina. Nisam nikada bio loš učenik, nego mi je problem što sam puno izostajao zbog sportskih obaveza pa mi je teško mi bilo uhvatiti gradivo. Lako je bilo uhvatit hrvatski ili nešto što se može pročitati, ali teže matematiku koja treba puno vježbanja. A kako sam puno satova propustio, onda mi je bilo teže nego mojim školskim kolegama, objašnjava Nikola.

Kao maturant nije znao što će upisati, ali je znao da će pauzirati godinu dana da razmisli što bi htio. Odluka je pala na Građevinski fakultet u Rijeci gdje, kao i u srednjoj, ponovno zbog plivanja izostaje s nastave.

– Trenutačno pokušavam uhvatiti gradivo i za sada je okej. Išao sam na razgovor s prodekanicom i sve smo se dogovorili, napravili plan i sad samo pokušavam uhvatiti što više mogu gradiva i pokušati što više učiti i napisati kolokvije koje nisam pisao kad sam bi ona Deaflimpijskim igrama. Sigurno ću odraditi još jedan olimpijski ciklus koji je 2029. u Ateni i poslije faksa se nastaviti baviti plivanjem, ali poslije tih idućih Deaflimpijskih ću se definitivno fokusirati na faks i završiti ga. Ne samo u plivanju, nego u bilo kojem sportu, samo jedan loš pokret vam može završiti karijeru. I zato je stav mojih roditelja oduvijek bio da moram nešto završiti, da imam nešto sigurno nakon plivanja, navodi student Nikola.

Nikolu već ovog mjeseca čeka državno natjecanje u plivanju u Hrvatskoj u Splitu, a nakon toga će sigurno sudjelovati na natjecanju za gluhe 2027. u Poljskoj i onda 2029. na Deaflimpijskim igrama u Ateni. Volio bi, kaže, natjecati se i na pravim Olimpijskim igrama za ‘čujuće’.

– Državno prvenstvo u Hrvatskoj na koje sada idem je za čujuće. Ja se po Zakonu mogu natjecati s normalnim plivačima jer je nas nedovoljno da mi imamo svoje državno za gluhe i nagluhe. Sigurno nas se natječe 300 do 400, ali nisam u potpunosti siguran. Natječu se razne dobne generacije, od srednje škole pa do seniora. Konkurencija je poznata. To su svi timski prijatelji s kojima se utrkujem dugo godina. To su dečki s kojima sam ja praktički odrastao i utrkivao se cijeli život, govori nam Nikola.

Plivanje je odličan sport jer tada radi apsolutno cijelo tijelo. Nikola je na početku išao na plivanje kako bi se opustio. Kako nam je objasnio, u plivanju je odmorio glavu od škole i od svega što ga je mučilo, a kasnije je to preraslo u veliku ljubav prema tom sportu. Nikola se slaže da bi škole, ako mogu, trebale voditi djecu na bazene na plivanje, ali ističe da je to teško izvedivo, posebice u Rijeci.

– Nažalost mi nemamo, kao neke škole ili fakulteti u SAD-u, u sklopu škole bazen. Da je u sklopu škole bazen to bi bilo jednostavno. Iz osobnog iskustva mogu reći da se svaki dan na trening vozim autom u jednom smjeru 25 minuta. U Rijeci postoji samo jedan bazen – Kantrida. Sljedeći najbliži bazen je u Delnicama, ali to je bazen star oko 30-40 godina. I zato je školama problem organizirati plivanje za učenike, osim što je gotovo stalno zauzeto, treba još organizirati i autobus, istaknuo je student i plivač Nikola za srednja.hr.