Povežite se s nama





Prije nekoliko dana, u samom središtu Zagreba, policajaci zaštićeni pancirkama i naoruţani kalašnjikovima, uspješno su proveli još jednu zahtjevnu akciju deloţacije jedne četveročlane obitelji. Sama vijest, naţalost, baš i nije neka novost, čini se kako se samo mijenjaju lokacije i protagonisti, sve drugo nam je više-manje poznato. Kao i to da, osim kratkotrajnog zgraţanja uţe javnosti, nekog organiziranog i smislenog bunta protiv kršenja osnovnih ljudskih prava zagarantiranih i Općom deklaracijom o ljudskim pravima (UN, 1948.), niti je bilo, a niti će biti. Jer ova je obitelj na neki iskrivljen način, koji se opet sasvim dobro uklapa u sadašnji trenutak, sama kriva za svoju situaciju. Osim što su se drznuli ne plaćati rate kredita, bili su dovoljni bedaki da imaju prijavljenu svoju pravu adresu, onu na kojoj ţive, pardon, ţivjeli su. Da su bili pametni, prijavili bi se bilo gdje drugdje, praznih drvarnica barem ima napretek.

I ja bih se voljela prijaviti na adresu na kojoj ţelim ţivjeti, jednom u budućnosti. Dovoljno je da snimiš mjesto na kojem ţeliš izgraditi svoje ognjište, dovoljno je da vizualiziraš toplinu budućeg doma, na komad daske vodootpornim flomasterom narišeš neki broj, i to je to. U vrijeme popisa stanovništva samo sjedneš ispred te daske s brojem, tako da popisivači vide da si stvarno tamo, da ti ne bi još prišili kaznu zbog prekršaja, i sve okej. S obzirom na to da je riječ o daščari moţda se moţe ušićariti i kakva socijala.

No, što sad? Pa to je sve što je učinio i naš ministar Ministarstva registara. Ţelio je nešto jako, jako i zato je postupio kako je. Sad ti ga skoro pa dođe ţao, slušaš ga kako zamuckuje dok pokušava uvjeriti svoje sugrađane, deloţirane, pred deloţacijom, s glavom u kontejneru i vlastitim dostojanstvom u kurcu, u svoje poštenje. Tko o čemu, kurva o poštenju.

Na njemu se vidi koliko je psihički uzdrman, kako njegova samouvjerenost kopni. Izloţen je napadima ravnima inkviziciji (koju su, usput, izmislili oni što se umiju prekriţiti). Postoji čak realna opasnost da se čovjek zatvori u svoj nedavno blagoslovljen ured i zavari vrata. Da nikad više ne izađe. A onda će ga na duši imati svi oni srbočetnički-komunistički-jugonostalgičarski-ljevičarski-crvenokoţni dripci i kvazi novinari. Njih, te novinare, treba svrstati u poseban registar. Osim ako nisu djelatnici jedne od zagrebačkih lokalnih televizijskih postaja. Koje su dovoljno utjecajne da mogu nagnati narod na jedno spontano okupljanje i šetnju. Šteta što nisu prošetali od šatora u Savskoj s kućnim brojem 66 do samoborske barake, pa poslije na kremšnite. Kad si već u Samoboru…

Inače, dalo se primijetiti u televizijskim snimkama kako većina tih šetača zapravo pripada generaciji koja se borila u 2. svjetskom ratu. No da, nije više popularno hvaliti se time da si se borio protiv fašista, da si bio u partizanima. Došli smo do toga da danas više nitko ne ţeli priznati niti da se kao klinac igrao partizana i Nijemaca. A je. Vjerojatno je i mali Bujanec jednom davno vikao ratatatata, moţda negdje na Savskom nasipu.

Ako netko ne zna, ili je zaboravio, antifašisti su oni koji su se borili (i bore se) protiv fašista i nacista koji su u ratu imali hobi otvaranja logora u kojima su istrebljivali ljude, milijune ljudi.

Boriti se za pravdu i za slobodu nije sramota. Za one koji ne vole čitati, ili čitaju sporije, ima jedna malena i tanka knjiţica pod naslovom Pobunite se! Napisao ju je gospodin Stephane Hessel u dobi od 96 godina. Gospodin Hessel bio je antifašist i toga se nikada nije zasramio.

I vjerojatno je u svojim dokumentima imao ispravnu adresu prebivališta.

Ali to je tako, integritet i poštenje. Ili ih imaš ili ih nemaš.

Marketing