Mozaik
Barokni biser za kraj ljetne sezone u Zajcu

Prije četiri godine na pozornicu riječkog HNK Ivana pl. Zajca premijerno je postavljena popularna barokna opera Julije Cezar u Egiptu Georga Friedricha Händela. Tada je to bio jedinstveni kulturni događaj kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini. Kao prvo, bio je to prvi slučaj u povijesti Zajca da je na njegovu pozornicu postavljena barokna opera. S nacionalnog aspekta ova je predstava važna jer nije tako čest slučaj da neki od nacionalnih teatara postavlja baroknu operu. Za takve poduhvate potrebni su posebni izvođački i tehnički kapaciteti koji su neminovno uvjetovani financijama. Autorski tim predstave predvode redatelj i dramaturg Marin Blažević i dirigent Ville Matvejeff, koji se ovom prilikom našao i u ulozi čembalista.
Posljednja operna predstava, izvanredne, ljetne sezone Zajca bila je upravo obnova Cezara, s istim autorskim timom ali s značajnim pjevačkim pojačanjima. Obnova je napravljena kako bi se predstava osvježila i ponovo oživjela pred važno gostovanje na opernom festivalu u Savonlinni u Finskoj. Nositeljica glavne uloge bila je Diana Haller kao i na premijeri 2016. godine. Ponovo se pokazala kao iznimno pouzdana nositeljica baroknog repertoara, što i nije neko čudo jer je u Europi i svijetu poznata po interpretacijama baroknih opera. Glas joj je stabilan u nižim lagama, prštav u visinama i iznimno gibljiv, pa je bio izuzetan užitak slušati koliko vješto prelazi iz lage u lagu. S posebnom napetošću smo čekali veliku Cezarovu ariju u trećem činu i nju je Haller izvela sigurno, fokusirano, prezentirajući eteričnu ljepotu barokne glazbe tj. posebnog modusa interpretacije iste. Dobro se nosila i s režijskim aspektom, posebno s dinamičnim trčanjem što po pozornici što po parteru, a režijom je bila i sputana prilikom izvođenja spomenute arije, naime, u pozadini su zveckali mačevi. Kleopatra Anamarije Knego bila je prpošna i predana liku, dobro inducirajući Kleopatrinu mladost, ali i prefriganost. U pjevačkom aspektu Knego posjeduje topli sopran zavodljive ljepote. Visine su milozvučne, nježno oblikovane i u čujnoj progresiji. Piana kod Knego mogu se okarakterizirati kao lijepo ispjevana s iznimnim senzibilitetom za skladateljevu zamisao. Svaka fraza Anamarije Knego prodire do srca ljubitelja opere. Michaela Selinger kao Sesto demonstrirala je iznimno iskustvo interpretiranja barokne glazbe što je publika nagrađivala srdačnim aplauzima na otvorenoj sceni. U režijskom smislu Selinger je sve odradila korektno, a kada se sve zbroji i oduzme nastup je bio malo previše ziheraški.
Nacionalna prvakinja zagrebačke opere mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović bila je sjajna Kornelija, vjerno je dočarala slojevitost Kornelijinog bića, a u tome je Šeparović Mušović superiorna. Njene sjajne scenske osobine posebno su se istaknule u prvom činu koji je organiziran kao kazališna proba, gdje svaka scenska intervencija koja dolazi od strane pjevača obogaćuje radnju i ubija dosadu. U pjevačkom aspektu pokazala je izuzetan trud i iznimno dobru pripremljenost uloge, svaku notu je proživljavala cijelim svojim bićem i sve skupa je rezultiralo savršenom sinergijom glasa i stasa. Gledajući Dubravku Šeparović na sceni mogli smo najbolje doživjeti slojevitost Baroka kao umjetničkog smjera, a to je najvažnije. Svaku Kornelijinu emociju moglo se vrlo intenizvno proživjeti, a to je dojam koji ostaje publici ostaje nakon što padne zastor. Sonja Runje kao Ptolomej pokazala se vrlo uvjerljivom i predanom pjevačicom, a imala je i sjajnu scensku interakciju s Dariom Bercichem koji je smiono oblikovao rolu Akile. Marko Fortunato kao Nireno i Ivan Šimatović kao Kurije bili su izuzetno dobro raspoloženi što je publika osjetila i honorirala.
Dirigent Ville Matvejeff osigurao je sjajnu glazbenu podlogu, orkestar je svirao iznimno dobro i čulo se mnogo progresije u ovom specifičnom repertoaru. Također, Matvejeff je dobro pazio na pjevače, njihove fraze, pozicije itd., continuo segmente svirao je smireno ali dovoljno dinamički izražajno kako ne bi narušio balans s pjevačima na sceni. Flaute su zvučale jako lijepo i precizno, a veliki posao odradio je i koncertni mjastor Anton Kyrylov čija je violina proizvodila lijepe i tankoćutne tonove. Možda je ukupnoj zvučnoj slici orkestra prifalilo malo dinamičke izražajnosti, tj. barokne glazbene glazure. Zbor pod vodstvom Nicolette Olivieri okitio se prodornim tonom koji je adekvatno obljubio kazališnu dvoranu. Navedeno je posljedica činjenice da je bio smješten na galeriji. Redatelj Marin Blažević predstavom se poigrao na svoj način, ali moramo primjetiti da je verzija 2016. bila znantno bolja. Prvi čin je dobro funkcionirao, a i odnosi među likovima su bili vrlo dobro razlučeni, isto tako predstavu je napunio amblemima ranijih produkcija ( tu svakako treba pohvaliti analogiju s Aidom koja je također smještena u Egipat). Mi poštujemo vjernost redateljskom stilu, međutim, ovaj put je toga bilo malo previše pa je radnja opere bila ometana raznim intervencijama, usiljenom komikom i trčanjem protagonista na sve strane, a isto tako pjevači su sputavani jer su neke fraze u trećem činu pjevali pod kirurškim maskama. Nismo do kraja shvatili ni katklizmičnost projekcija na kraju trećeg čina gdje se kazališna zgrada ruši i gori, a na kraju se pretvara u shopping centar. Možda se to odnosi na korona krizu koja je pogubna za izvedbene umjetnosti, ukoliko je redatelj mislio na to onda treba reći da je teatar preživio bolesti, ratove i ostale civilizacijske nedaće pa će preživjeti i koronu. Ostatak autorskog tima korektno je odradio svoja zaduženja.
Scenografija Marina Blaževića i Alana Vukelića bila je, kako smo već spomenuli, vrlo zanimljiva i inteligentna, vrvila je lajtmotivima. Oblikovanje svjetla je bilo vrlo obimno jer je pokrivalo cijelu kazališnu dvoranu, sjajno su ga ostvarili Marin Blažević i Dalibor Fugošić. Projekcije Dobriše Radovanovića i Alana Vukelića vrlo su uvjerljive. Duša riječkog teatra, kostimografkinja Sandra Dekanić je „pogodila u sridu“, kostimi su odisali duhom Egipta, a uz to ocrtavali su i karakternu projekciju svih protagonista. Koreografija i scenski pokret Michele Pastorini vrlo je intenzivno raspetljavala konce priče, iako je bila u sjeni pjevača, pa je bilo malo teško biti istovremeno fokusiran na obje komponente. Svakako moramo pohvaliti plesačice i plesače koji su uložili seriozan trud u četiri i pol sata dugoj predstavi.
Bez obzira na krhotine u novoj verziji repertoarnog bisera riječke opere, Cezaru želimo svu sreću u Finskoj i navijamo za njega jer ne sumnjamo da će nas predstavljati na najbolji mogući način. Kako kaže stara latinska izreka „Aut Caesar, aut nihil“ (Ili Cezar ili nitko).
