I ove godine na riječkome će se Korzu dijeliti lijepe crvene ruže povodom 8. ožujka. I ove će me godine uhvatiti sram, pomalo i ljutnja, zbog prizora razularenih žena, uglavnom starije životne dobi, koje se doslovce trgaju i jedna preko druge preskaču, nimalo ženski, nimalo damski, zbog jednog cvijeta koji će ionako relativno brzo podleći vremenu. A ovi (bez sumnje hrabri) muškarci cvijeće dijele ipak samo zbog političkih poriva, a ne zbog nekog osobitog poštovanja  prema ženama.

S druge strane, dok s terase obližnjeg  kafića  promatram taj suludi stampedo ženskadije riješene da osvoji barem laticu, pitam se kakvo poštovanje žene nakon ovakvoga ponašanja mogu uistinu i očekivati.

Otprilike me jednako toliko žalosti i činjenica kako skoro svaka žena koja dosegne neku višu, upravljačku funkciju, pogotovo u vlasti, izgubi smisao i dar za suosjećanje prema onim nešto manje sretnim pripadnicama vlastitoga spola. Vlast je slast, svakako, empatiji tu ne ostaje puno  prostora.

No kad smo već kod očekivanja poštovanja, pitam se dalje, nismo li ponekad same krive što nas uredno (opet!) žele potrpati u kuhinje i kojekakve zapečke, kad se žene serviraju tako olako, jeftino, potrgaju se za jedan cvijet, ili se pak s ustima načubljenim kao kokošje prkno svlače  javno i pristaju biti tek nakupine bjelančevina  čiji je valjda jedini životni credo  biti lijepom i prikladnom.

Neupitno je, u Hrvatskoj danas postoji, živi i radi na tisuće žena koje su svojom inteligencijom, znanjem, kompetencijama, ljudskim vrednotama i kvalitetama daleko, daleko iznad prosjeka, daleko iznad muškaraca na položajima.

Mi imamo uistinu prave kraljice u svijetu znanosti, umjetnosti, imamo vrhunski sposobne menadžerice, sportašice, izuzetne samozatajne žene koje se svakodnevno bore, a boriti se u  izrazito muškome svijetu strahovito je iscrpljujuće.

Ipak,  živimo u vremenu i društvu u kojemu se više pažnje posvećuje trivijalnostima tipa kako postati shopping kraljicom, kako na sebe zalijepiti ultra dugačke trepetaljke pa se dati u potragu za ljubavlju, na selu ili pak u gradu. Baš sam iskreno žalosna kad se žensko svede na robu, kad se dozvoli poniziti, pa još i javno. Dok sve one mudre žene naše  napredno i suvremeno društvo gura u polumrak, i uporno servira silno iritantne pojave  koje uistinu ničime nisu zadužile niti sebe same, a kamoli društvo.

Dozvolile smo same?

Daleke 1910. posve sigurno da niti Clara niti Rosa ovakav razvoj događaja nisu imale na umu.

One su se borile za pravo glasa žena, a mi smo  dozvolile da nam to pravo glasa gotovo pa oduzmu: dobro poslušajte vijesti koje vam se serviraju, čitajte između redaka, već odavno naše je pravo glasa tek accessories. Možete li se sjetiti da li je ikad ijedan muškarac odgovarao zbog javno izrečene uvrede ženi? A bilo ih je, sjećamo se, od madraca, kuhača, uniformi, štangi….

Jer kada žena otvori usta, treba ju zaustaviti uvredama. U vječito na nešto napaljenih Hrvata,  uglavnom se sve svodi na razne oblike glagola jebati, nekako su  zgodni u gotovo svim situacijama.

I mi smo tu  negdje stale pristajući  na ruže jednom godišnje i laž o ravnopravnosti. Zašutjele smo, dovele se čak do toga da se međusobno mlatimo zbog tog cvijeta. I do toga da našu žensku polivalentnost, razum, intenzivnu  kreativnost zamrače silikonske sise i gola dupeta, pretjerana seksualiziranost koja veze nema sa ženstvenošću, ukratko – banalnosti. A žena je neizmjerno više, nije li?

Stoga drage dame, sretan nam Dan, i ne zaboravite da je uvijek vrijeme za akciju i za dobre revolucije. Uostalom, ženske revolucije ne završavaju giljotinom, ali bi za nas, za žene, one uvijek morale  imati pozitivan ishod. Pa da nam pravo glasa ne bude samo modni dodatak, nešto što se spominje tek usput, prigodno.

(Muški rod neka mi ne zamjeri, znam da niste svi isti.)