Povežite se s nama




S obzirom da sam veliki zaljubljenik u more, otoke i općenito sve što je na bilo koji način povezano s plavim Jadranom, odlučio sam prošli vikend otputovati na krajnji jug Hrvatske, točnije u Dubrovnik. 11 sati vožnje magistralom iz Rijeke do Dubrovnika baš i nije bajno, međutim, sve te muke vrijedi proći jer dolazak u obećano mjesto je poput otkrića oaze u pustinji, koja obiluje vodom. Naravno, ta oaza je bila trafika na autobusnoj stanici u Dubrovniku s brdo gazirane i negazirane vode.

Već prvim prolaskom kroz sam grad i upoznavanje okolice centra, zapitao sam se što zajedničko imaju Rijeka i Dubrovnik. Odmah sam uočio prvu stvar, a to su narančasti gradski busevi. Drugu stvar uočio sam puno kasnije, skoro na samom odlasku, a to su uzbrdice i nizbrdice nemoguće za vožnju biciklom poput onih u gradu na Rječini. Zar ova dva grada na Jadranu imaju samo dvije zajedničke karakteristike ? Zašto ne, različitost veseli. Znam, biti ću dosadan ako sada krenem s povijesnim činjenicama o Rijeci i Dubrovniku, no ipak ću malo obratiti pažnju na neke bitne stvari. Naime, radi se o različitom poimanju identiteta.

Dubrovnik se najviše razvijao u 15. i 16. stoljeću, dakle u doba humanizma i renesanse, te je bio jedan od središta razvitka hrvatskog jezika i književnosti. To je grad koji je dao mnoge hrvatske značajne pisce, pjesnike, slikare, dramatičare, matematičare i fizičare. S druge strane, Rijeka kao suprotnost, počela se razvijati kao industrijski i lučki grad tokom 18. i 19. stoljeća i to pod utjecajem različitih naroda koji su obitavali na prostorima Kvarnera. Iz toga proizlazi i različitost stilova gradnje poput secesije i historicizma. Za Rijeku slobodno možemo reći da je srednjoeuropski i mediteranski grad, dok za Dubrovnik, odmah na prvi pogled shvaćamo da se radi o tipičnom mediteranskom gradu sa renesansnim, romaničkim i gotičkim prekrasnim građevinama i obilježjima. Dakle s jedne strane imamo tradiciju, a s druge strane kao da se razvojem industrije ujedno govori i o jednom drugom književnom pravcu, a to je futurizam.

Kada sam pojedine Dubrovčane upitao što je za njih osobno simbol grada Dubrovnika, uglavnom sam dobivao slične odgovore, a to su Sv. Vlaho , zaštitnik grada i Orlandov stup, koji prikazuje srednjevjekovnog viteza s mačem, a radi se o junaku Rolandu, koji je pomogao gradu u borbi protiv Saracena. Gomile i gomile turista neprestano su stizale u grad sa novog cruisera koji se usidrio ispred Dubrovačkih zidina. Prepun Stradun ljudi, događanja, narodne nošnje. Ljudi obilaze zidine s kojih se pruža prekrasan pogled na gradsku jezgru i modro more, renesansne i gotičke palače i muzeje. Kavu na Stradunu treba izbjegavati, pogotovo ako ste Bodul kao i ja, jer kada mi je stigao račun, zamračilo mi se pred očima. Ljudi su ljubazni, otvoreni i spremni pomoći na svakom koraku. Da li je to samo u turitičkoj sezoni ili tokom cijele godine, ne znam, međutim, toplo se nadam  da je ta ljubaznost prisutna 365 dana u godini.

S druge strane u Rijeci nikada nije zapažen takav priljev turista. Što je posrijedi, zar zaista nemamo što ponuditi ? Imamo, itekako, samo neznamo kako to iskoristiti, nemamo ideju, a imamo brend, industriju. Ne trebaju nam zidine, dvorci, palače, samo nešto novo i kreativno, ideja koju ćemo aplicirati u već postojeće građevine i promovirati ih u svijetu turizma. Prolazeći uskim kamenim ulicama Dubrovnika, naišao sam na spomen ploču iz domovinskog rata. Naime Dubrovnik je jedan od hrvatskih gradova koji je stradao u vrijeme agresije 1991. godine i grad koji je dao mnogo hrvatskih branitelja. Unatoč višemjesečnoj opsadi, bez struje i vode, odsječen od ostalog djela Hrvatske i bez veza sa svijetom, Dubrovnik je uspijevao sačuvati svoj identitet, posebnost i vlastitost svog duhovnog bića.

Pri samom odlasku iz grada, prisjetio sam se još jedne zajedničke poveznice između Rijeke i Dubrovnika, a to je da su oboje bili slobodne države, u različitim vremenima i okolnostima. I tako je prošao prekrasan mediteranski vikend, a ja opijen mirisima naranče i ljepotom dubrovčanki bacam robu u kofer i spremam se za „put iz snova po jadranskoj magistrali“. Tko preživi pričati će!

 

Marketing