Godina: 1998.
Redatelj: Lars von Trier
Glumci: Bodil Jørgensen, Jens Albinus, Anne Louise Hassing, Troels Lyby, Nikolaj Lie Kaas, Louise Mieritz, Henrik Prip, Luis Mesonero, Knud Romer Jørgensen, Trine Michelsen
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0154421/
Zasićena američkom kinematografijom i holivudskim preseravanjima, odlučih prionuti na istraživanje europskog filma, a ono na što prvo nabasah za mene je bilo ni više ni manje nego brutalno vatreno krštenje. Kad uguglaš ime danskog redatelja Larsa von Triera, najprije otkriješ kako je zahvaljujući svojoj originalnosti i opičenosti lik proglašen jednim od najuspješnijih živućih redatelja. Iako se još oporavljam od gledanja filma Idioti, besmisleno bi bilo ne pogledati i ostale uratke iz njegovog sasvim osebujnog opusa, budući da mislim da bolesniji od ovoga neće biti. Možda. Naime, upravo je Trier začetnik tzv. Dogme 95, suvremene filmske produkcije čiji je cilj režija lišena tehničke modifikacije, specijalnih efekata i dodatne montaže, a sve u svrhu što vjernijeg ogoljivanja fabule, teme te ideje filma (i umjetnosti) općenito.
Iako Trier i ekipa njegovih sljedbenika negiraju postojanje žanrovske klasifikacije filma, Idiote bismo bez beda mogli smjestiti pod dramu, iako se tu nalaze i fragmenti komedije, satire, pornografije te danas popularnog ”mokumentarca”. Sama radnja zapravo je veoma jednostavna, a prati grupu muškaraca i žena čiji je nadasve neobičan ”hobi” izigravanje duševne zaostalosti, točnije mentalne retardacije. Odmah na početku upoznajemo i Karen, ženu koja se instinktivno i bez osuđivanja pridružuje ”idiotima” u čijem društvu vidi utjehu i utočište, a za čiji bolni gubitak djeteta saznajemo tek u epilogu kada nam još jasnije biva opravdanje za osjećaj pripadnosti ovoj skupini.
Poanta njihovog kružoka i hipsterskog načina života jest upoznavanje samoga sebe i rušenje vlastitih inhibicija kroz ”katarzično” hinjenje slaboumnosti, kako u javnosti, tako i međusobno. Ono što je možda najšokantnije zasigurno je ustrajnost i vjernost ovoj aktivnosti u kojoj akteri ni pod kojim uvjetima ne izlaze iz svojih ”uloga”, pa tako pred kraj filma svjedočimo eksplicitnoj sceni orgija tijekom koje je razuzdana grupica i dalje neumorno uživljena u pronalaženje unutarnjeg idiota, što osobu slabijeg želuca može dovesti do gnušanja i revolta cjelokupnom idejom i potrebom za snimanjem ovakvoga filma.
Film definitivno nije za svakoga, a opet bih ga preporučila svakome tko voli vizualnu umjetnost. Naravno da je film neobičan, odvratan, šokantan i gnjusan, za neke možda i uvredljiv jer se poigrava mentalnim hendikepom kao alatom za kanaliziranje čovjekovog zatomljenog otpada i kostura iz ormara. Tema je nesvakidašnja i besramna, a uprizorenje nadasve originalno i sirovo. Hvalevrijedna je i gluma koja odiše tolikom profesionalnošću da se na trenutke čini kao da pratimo necenzurirani reality show, čime ovo umjetničko djelo tim više dobiva na važnosti i vrijednosti.
Iako je ovaj uradak otvoren za interpretaciju te vjerojatno nema jednog jedinog pravog odgovora na pitanje što je redatelja spopalo, nesumnjiva je slojevitost kojom Trier suptilno barata, a koja je ”golom oku” gledatelja isprva možda teško vidljiva. Redatelj poručuje kako je idiotizam jednak traženju i održavanju unutarnjeg djeteta na životu, na sličan način na koji mentalno zaostale osobe zadržavaju tu djetinju naivnost i nevinost. Ono što je za neke čin oskvrnjivanja ustaljenih vrijednosti, za druge predstavlja terapeutski učinak jednak učinku sporta, slikanja, joge ili vrtlarenja. No u dubljem sloju leži iskonska potreba i težnja za pripadnošću nekome i nečemu, privrženost skupini u kojoj možeš biti ono što jesi čak i s većom lakoćom nego što to možeš biti u krugu obitelji. Upravo stoga i razumijemo obeshrabrenost i posramljenost protagonista vlastitim životnim stilom u trenutku kada je trebalo svoje obitelji ”upoznati” s vlastitim unutarnjim idiotima.
Dakle, bit istinskog postojanja je da ti treba dijagnoza da se ponašaš u skladu sa svojim sebstvom, potrebno je društveno prihvatljiv i od boga opravdan razlog da otkriješ jing svoga janga, odnosno svoj alter-ego. Velika je vjerojatnost da svi mi želimo ispoljiti svog idiota, ma koliko on bio uvrnut, djetinjast, neobičan ili nastran, samo što taj proces rušenja osobnih filtera (još) nije društveno normiran. U svijetu u kojem vlada autentični – idiotizam.
