Nisam htjela i dalje valjati po tim političkim temama po ovoj žezi i sparini, ali eto, uvijek se dogodi nešto što pomrsi planove. Dakle, izbori (čak i oni za upravitelja zgrade) i referendumi trebali bi biti odraz demokracije. Tamo gdje toga nema, nemo’š ni glasati, nikad i ni o čemu. Rezultat je za neke glasače povoljan, za neke druge nije. Ovo nabacivanje blatom na sve one koji su zaokružili za izlazak Britanije iz EU, svrstavajući ih u kategoriju zaostalih i starih seljačina, obraza nadutih i masnih od fish’n’chipsa, ipak mi se čini mrvicu pretjeranim. S obzirom na to da se vjerojatno više razumijem u nogomet nego u ekonomiju, onu koja prelazi razinu presipavanja iz šupljeg u prazno, ne bih željela lamentirati o financijskim posljedicama događaja poput razvikanog Brexita. Osobno mislim da je ionako svaka financijska kriza inscenirana te da uvijek ima skrivenu agendu, koja redovito šteti narodu. Ali narodima se upravlja kroz povijest provjerenim metodama, poput raspirivanja straha prije svega. Jer je strah vrag i u strahu su velike oči, a razum zaleđen. (Kako počinju ratovi?)
Ok, recimo da je istina to da su izjelice ribica i krumpira zaista u većini glasovali za izlazak. No je li razlog tome baš njihova silna neukost ili možda to što su unazad desetak godina otklizali u dubok ponor siromaštva, što su se u ruralnim područjima, ali i u prijestolnici, ponovno pojavile bolesti na koje je Europa već odavno zaboravila. Pričamo o tuberkulozi, skorbutu, koleri. Prema pisanju britanskog Independenta, kao i prema rezultatima istraživanja koje je provodio britanski Zavod za javno zdravstvo, samo je u 2015. godini zabilježen broj od gotovo 8000 ljudi koji su bili hospitalizirani zbog – neuhranjenosti. Velika Britanija je prije nepune dvije godine bila država s najbrže rastućim brojem siromašne i gladne djece, kao i beskućnika. Priče o djeci koja gladna dolaze na nastavu, koje njihovi učitelji izvode iz učionica da bi ih nahranili, nisu priče iz sapunica niti pamfleti s društvenih mreža kojima se skupljaju besmisleni lajkovi, to su činjenice, baš poput one o postojanju gladnih u našoj zemlji. Sve ove nevolje počele su paralelno s provođenjim ‘bolnih rezova’ (zvuči li ovo poznato?) odnosno smanjivanjima prije svega socijalnih davanja kao i upornim nepomicanjem minimalne satnice radnika, zbog čega i danas gotovo pet milijuna njih ne može podmiriti svoje osnovne životne potrebe (i ovo vam je poznato?), pa svaki treći roditelj preskače jedan obrok u korist svog djeteta.
Ima i ona druga strana, ona koja se uglavnom servira ostatku svijeta, a koju čine uglednici bez pokrića, blještava svjetlost bogatstva rezervirana za manjinu, novac u rukama odabranih i floskule o istim startnim pozicijama i mogućnostima za sve te prigodne pizdarije o europskim vrijednostima (prisjetimo se situacije s izbjeglicama).
Također, ako u nekoj zemlji vlada kakvo-takvo blagostanje, koga onda zanima da li mu je kavu poslužila Poljakinja, benzin natočio Marokanac, a kruh ispekao Kinez. Kakve to veze ima, zar ne? Ali ako pojedinac nema posao i/ili živi teško onda mu smeta svaki stranac koji je zauzeo potencijalno njegovo radno mjesto. Nemojmo biti licemjeri, sjetimo se naših reakcija na vijest o dolasku izbjeglica u Rijeku.
Da, kad si gladan nisi svoj. Siromaštvo je generator frustracija, a one uvijek eskaliraju na krivim adresama, jer uvijek se netko nađe tko zapravo viri iz iste septičke jame. Iako je izvor problema zapravo negdje gore, u parlamentima možda? Bankama? Ne znam, što vi mislite?
Ne čini li se da su svi ti ljudi zapravo glasali za izlazak iz bijede? Za drugi način, drugu priliku, bilo što, samo da bude bolje. Potpuno ljudski. Pričati o radnicima i seljacima kao o neobrazovanom sloju koji je sad pokvario nekakvu europsku idilu naprosto ne drži vodu. Prvo, ti neobrazovani ljudi su stvorili zemlju. Drugo, idile nema i nije je niti bilo. Barem ne za ljude koji žive od svoga rada. Kad bi bilo kojeg europarlamentarca (krpelja, da budemo jasniji) natjerali da radi u realnom sektoru, da živi od svoje zarađene plaće, pa da mu istovremeno zakruli u želucu i na računu, oh, kako bi ga samo brzo prošla volja za trabunjanjem o zajedništvu koje to nije.
Naravno da EU ima svoje prednosti, ali njezine mane ipak imaju dalekosežnije i ozbiljnije posljedice. One čine da broj siromašnih i gladnih u toj istoj zajednici svakodnevno raste. Samo što takve vijesti nisu nikad udarne, ne stižu do nas i nisu zanimljive kao one koje se bave totalno nevažnim njuškama, tko se kako naguzio ili tko ljetuje u bajkovitoj vili za basnoslovne novce. To su vijesti koje mi gutamo, zajedno sa paštetom iz uvoza na nekoj od plaža koju tajkun još nije ogradio, ako smo sretni pa živimo na moru. Razmislimo, ovo nije crno-bijeli svijet.
Ali dosta sada, nema više politike, barem ne do jeseni i novog izbornog cirkusiranja. Sad ćemo ležernije malo… Ljeto je i pasja vrućina…
