Povežite se s nama



Odlučili smo posjetiti riječkog slikara Radovana Kunića u njegovom ateljeu na adresi Manzonijeva 5.

Radovan Kunić mladi je slikar koji još nije napunio tridesetu godinu života, član je HDLU-a, dobitnik nagrade „Erste fragmenti 9“, nagrade Sveučilišta u Trstu na natjecanju „Ex Tempore“ u Vodnjanu, nagrade na slikarskom natječaju „Istraart“. Sudjelovao je na brojnim izložbama, a ovdje možete saznati nešto više o njemu i njegovom radu.

Zatekli smo ga pri radu. Opazivši kako sa zanimanjem promatramo njegov način slikanja (u lijevoj ruci drži pregršt kistova između prstiju dok s jednim kistom u desnoj slika) Radovan nam u šali kaže: „A da, Rade kistoruki! (smijeh)“.

Pokazuje nam atelje, izvlači slike na terasu. Zatim nam odlazi u susjedni kafić po kavu. Sjedimo u hladu terase s pogledom na olinjala, derutna zdanja „Rikarda Benčića“. Raspitujemo se o slikama, radnici koji vrše popravke na krovu obližnjeg boksačkog kluba prolazeći zastanu, promotre izložene slike i bace pokoju riječ hvale.

Pijuckali smo kavu, naš je službeni razgovor mogao početi. Radovan je bio razgovorljiv radeći pauze pri odgovaranju, promišljajući svaku riječ rekao nam je vrlo zanimljiva gledišta na svoj poziv i umjetnost uopće.

 

Na početku jedno pitanje koje se nameće samo od sebe. Kako gledate na izbor Rijeke za prijestolnicu europske kulture 2020. godine?

Sve to ima velikog potencijala, ako se ostvari najavljeno (taj dio oko financiranja još mi nije potpuno jasan): obnova „Benčića“ doprinijet će boljem i lakšem funkcioniranju  Institucija,a i napokon će živnuti taj dio grada koji nam sada ne služi na čast; bit će i više novca za realiziranje kulturnih projekata. Ali sredstva će doći i potrošiti se, i nakon toga treba održati isti standard kulturnog života.  Ako se za kulturu, kroz sve uloženo, uspije senzibilizirati veći broj građana, koji će puniti novootvorene prostore, i privuče turiste koji će uz te prostore puniti i neke druge blagajne onda bi i titula prijestolnice kulture mogla biti opravdana.  Ljude treba približiti kulturi, da se stvore novi konzumenti koji će to trajno i ostati, i taj interes prenositi na sljedeće generacije. Mislim da je upravo to najveći izazov cijelog tog projekta, a za njegov uspjeh odgovorni smo svi Mi koji smo dio kulturne scene, bilo kao publika ili autori.

Završili ste kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. No javnosti ste najpoznatiji kao slikar. Pretežno se bavite slikarstvom, uostalom ovdje u Vašem atelju nema skulptura. Kako je do toga došlo?

Jedan od najbolji slikara ovih prostora, Bojan Šumonja, završio je kiparstvo a jedan od najboljih kipara ovih prostora, Mirko Zrinšćak, slikarstvo; možda je to dobar put (haha). Ma takvih primjera ima još bezbroj, to je samo dokaz da je umjetnost univerzalna. Na akademiji učiš osnove likovnog jezika, snalaženja u nekom mediju, shvaćanja i razmišljanja o umjetnosti, a to je poslije primjenjivo na bilo koji način likovnog izražavanja. Uvijek sam osjećao afinitet prema slikarstvu i onda sam to nekako logično nastavio nakon akademije.

 U knjizi „Flumen obscura“ spominje se vaše ime u kontekstu ranih radova. Kako objašnjavate tu fazu svog stvaralaštva?

Premalo je vremena prošlo da bih to mogao nazvati fazom, u knjizi se to spominje u kontekstu prošlog vremena, a u vrijeme izlaska te knjige ti „rani radovi“ su za mene bili sadašnjost. Ipak s malim odmakom otada mogu reći da sam se odmakao od te prve cjeline kojom sam se bavio dobre tri godine. I zbilja na to sad gledam kao na rane radove, zakoračio sam stepenicu više i tek sad vidim neke manjkavosti u tim slikama; nekima nisam posvetio dovoljno vremena da budu na željenoj tehničkoj razini, progledao bih si kroz prste tu i tamo, a i previše sam imao na umu što slici fali da bi se svidjela drugima. Još uvijek su mi to drage slike, imaju taj mladenački polet i spontanost koja otkriva da se radi o početku (doduše ozbiljnom); to se s vremenom izgubi ili evoluira. Sada slikam s više pažnje, smirenije, ali i puno samokritičnije, otuda i bolji rezultati. Imam bolju kontrolu nad time što radim, više sam ušao u cijelu problematiku slikarstva i slike a sve je jednostavnije. Shvatio sam da treba slikati bez razmišljanja o mogućem prijemu gledatelja, bez kalkulacija; kada slikaš trebaš slikati kao da ti je sve u životu posloženo i imaš idealne uvijete za rad  (iako uglavnom nije tako ) i onda nastanu prave stvari. Naravno, da nije bilo ranijih radova ne bih ni došao do novih saznanja i mogućnosti, a da sam potpuno zadovoljan radovima koji sada nastaju vjerojatno bih prestao slikati (hahaha).

Imate atelje takoreći u centru grada. Kakav je odjek? Posjećuju li Vas ljudi i jesu li slike koje ovdje vidimo i na prodaju?

Atelje jest u centru ali ne i na nekom frekventnom mjestu. Posjeta ima, uglavnom su informativnog karaktera (raspitivanje o cijenama usluga). Naravno, većina slika je na prodaju, a radim i sve druge poslove vezane uz likovnost (poduke iz crtanja/slikanja, oslikavanje zidova, slike po narudžbi…). Svi zainteresirani su dobrodošli da me posjete. Kako se atelje nalazi na području kompleksa Rikard Benčić, vjerujem da će se posjete intenzivirati obnovom istog u sklopu EPK. Krajem prošle godine „Dvorište“ je bilo otvoreno u sklopu dana otvorenih ateljea, a neki programi planiraju se i za nadolazeće toplije vrijeme. Ali atelje mi prvenstveno služi kao mjesto gdje se mogu potpuno posvetiti slikanju, gdje mogu biti fokusiran na ono na čemu radim; kad uhvatim dobar ritam mogu bit tamo zatvoren i 12 sati bez da mi dosadi.

Moram Vam postaviti ono prekaljeno pitanje. Dakle može li se od umjetnosti živjeti?

Ma to je kao i u svemu drugome, pa još malo teže… ima samostalnih umjetnika koji se uspijevaju održati, no osim od svog autorskog rada zarađuju i od raznih drugih umjetničkih angažmana; ima i malo onih kojima se sve poklopi pa mogu živjeti isključivo od stvaranja svojih autorskih djela. Najviše je, ipak, onih koji jedva spajaju kraj s krajem ili onih koji su negdje zaposleni, a svoje stvari rade u slobodno vrijeme. Poanta je dati sve od sebe, i više, biti malo lud i ne odustati unatoč obeshrabrujućim okolnostima. Veliku ulogu tu igra sreća, a i velik problem je što u našoj zemlji  ne postoji tržište za umjetnosti, i onda si prisiljen na improvizaciju.

Neki uzori? Što Vas nadahnjuje?

Što se nadahnuća tiče, nisam siguran da to u klasičnom obliku i postoji, bar ne kod mene. Gotovo nikad se ne desi jedna izdvojena situacija koja mi onda da povod za neku sliku; zapravo, desi se ponekad ali uvijek onda od toga odustanem jer mi nešto fali. Ideje za slike rađaju se iz nekog unutarnjeg stanja i skupa osjećaja a koji su posljedica sveukupnog prolaska kroz svijet, život i umjetnost; iz svim situacijama sam spreman pokupiti neki signal koji kasnije, u šumi ostalih, može sudjelovati u stvaranju mentalne slike/slike stanja koja prethodi fizičkoj. To mogu biti i najbanalnije stvari, poput neke boje koja mi je u određenim okolnostima ostavila dojam, često dok se vozim na relaciji Matulji-Rijeka- Matulji gledam Kvarnerski zaljev i sva njegov lica; svaki put je drukčiji; ovisno o godišnjem dobu, dobu dana, naoblaci, kiši, prestanku kiše itd. Nebo i more, jednostavne stvari koje većina gleda „napamet“, po sjećanju, iz dana u dan daju nam dramatično različite slike i doživljaje, stvar je  u tome je li percepcija spremna to obraditi. Likovnjaci, zbog prirode posla, upijaju i obrađuju natprosječnu količinu vizualnih informacija i doživljavaju ih na osobit način, svako opet prema svom stanju duha. Tako ja pokušavam raditi slike, da budu tihe, nepretrpane značenjima a da govore (vizualnim jezikom) mnogo, da ih se može obuhvatiti kratkim pogledom kao cjelinu ali i zadržati pogled šećući površinom i uočavajući sve suptilne razlike koje cjelinu čine uvjerljivom. Jako mi je bitna atmosfera slike, da se osjeti svjetlo i zrak koji cijelom prikazu daju specifičan „gušt“. Ukratko, pokretač moga slikarskog djelovanja je kombinacija onoga što iz okoline usvajam i konstantnog rada koji mi omogućuje da se doživljaj usvojenog produbljuje, mijenja, evoluira.

                Što se uzora tiče, za ranije radove moram izdvojiti Lovru Artukovića, čije su me slike motivirale da se bacim na glavu u problematiku realističnog slikarstva i postavili visoke standarde (hehe). To je dijelom evidentno iz nastalih radova, što mi sad baš i nije drago, ali tako je moralo bit. Moraš proć nečiju školu da bi pronašao sebe. Pratim sve više i više autora, to su i velikani umjetnosti o kojima se uči na faksu i neka suvremena imena, za to je internet sjajna stvar. Samo sad na te autore gledam iz drugog rakursa, s više radnog i životnog iskustva, kao mladi kolega a ne kao student koji je sve to gleda „kroz vitrinu“. Ne mogu govoriti o uzorima koji se reflektiraju u mojim slikama, od tog se pokušavam odmaknuti, ali mogu spomenuti i čitateljima preporučiti neke umjetnike čiji rad volim i cijenim, na čiju se kvalitetu vrijedi ugledati pa indirektno utječu i na mene kao autora. Lista bi moga biti demotivirajuće duga pa ću je pročistiti a da se zadrži kronološka i stilska raznolikost, i da ostanem u domeni likovnih umjetnosti: Pieter Bruegel, Joan Miro, Diego Velazquez, Mark Rothko, Jackson Pollock, Takashi Murakami, Jeff Koons, Julije Knifer,  Chiharu Shiota, Bojan Šumonja , Zeng Fanzhi, Robert Pauletta, John Dubrow, Ai Weiwei, Marina Abramović, Antonio Lopez Garcia, Jannis Kounellis, Predrag Todorović, Ivan Kožarić, Siniša Majkus,David Hockney , Mirko Zrinšćak, Christo i Jeanne-Claude, Gerhard Richter, Mirko Ilić…ispričavam se izostavljenima. Picassa, Freuda, Warhola, Van Gogha i ekipu nisam spomenuo jer njih ionako većina ljudi zna.

Za kraj, Vaš pogled na umjetničku scenu u Rijeci i okolici, na likovnost uopće?

Cijela Hrvatska je mala sredina, a kamoli Rijeka. Ipak scena je živahna, ima svega za svačiji ukus, a od toga se nađe i zbilja dobrih stvari. Ne bi škodilo kada bi bilo više prilika za međunarodne suradnje, možda u vidu razmjene umjetnika među gradovima, što je praksa u nekim drugim sredinama. Kako smo još uvijek centralizirana zemlja čini mi se da je takva i scena, pa većina pažnje odlazi  na ono što se zbiva u Zagrebu. To mi ponekad smeta, ali mislim da treba zanemariti te lokalne okvire. Previše toga nam je danas dostupno da bi se ograničavali. Treba razmišljati globalno i pokušati djelovati i van granica naše zemlje. „Konkurencija“ je veća nego ikada, zato samo treba biti najbolji što možeš i neprestano raditi na sebi.