Ima jedan šator i u njemu ekipa. Kažu da su spremni za borbu do kraja, ne za sebe već za Hrvatsku. Oni su stopostotno hrvatski Hrvati.

Ima jedno kazalište i u njemu ekipa. Kažu da su spremni umjetnošću provocirati s ciljem osvještenja društva. Ispred ovog kazališta stoji druga ekipa; ovi su također spremni – boriti se ne za sebe već za hrvatsku Rijeku, njezinu kulturu i multikulturalnost. Ne biraju sredstva za svoju  borbu. Preko kazališnog praga ne prelaze.

Ima jedan stadion i na njem spomenik ljudskoj gluposti. (Zapravo ima više stadiona s dokazima ljudske gluposti.)

Ima i jedna misica (s dva janjeta) koja je nedavno izjavila kako ju je određeni ministar uvrijedio svojom izjavom danom prilikom razotkrivanja rečenog spomenika ljudskoj gluposti. Točnije, on je svojom izjavom uvrijedio nju, a preko nje i sve hrvatske žene. S naglaskom na ‘hrvatske’. A svi znamo što to znači. S obzirom na to da mene osobno ministrova izjava nije ni okrznula, pojurila sam u zahod da provjerim jesam li žensko. Ljudski je (po)sumnjati.

Ima jedna gospođa čija funkcija u društvu još nije utvrđena. Zna se samo da je ona borac za nešto; meni osobno ona je pandan onom liku iz reklame, Zmaji… Kad si u nevolji zovi Zmaju, druga strana ima da najebe. Na drugoj strani mogu biti homoseksualci, samohrani roditelji, ateisti, a bogme i ovi neoprezni što spominju misice u svojim izjavama.  Ova gospođa dakle tu i tamo iskoči iz nekog grma, kao oni policajci s lizalicom. Da li je ova gospođa imala lizalicu ne zna se, ali zna se da neopreznom ministru slijedi tužba.

A istini se za volju i ovaj baš zajebava. Jer mu neće biti nimalo lako osvane li jednog dana i ispred njegovog ministarstva kakav šator. I još k tome šator pun misica, prošlih, sadašnjih i budućih. Šator pun peemesova, podivljalih hormona i povrijeđene časti… E, moj ministre… Naje… si. Sto posto, na hrvatski način.

Ima jedna teta V. koja je radila na blagajni u nekom od trgovačkih centara. Teta V. je bila jedna od najneumornijih i najsimpatičnijih uvaljivateljica proizvoda na akciji i kartica za vjernost s nevjerojatnim pogodnostima tipa ‘sad il’ nikad’. Teta V. se uvijek smijala i sa svima razgovarala kao da su u pitanju poznanstva od sto godina. Red na njenoj blagajni zbog toga je uvijek bio najduži i najsporiji. Ne, nije mi bilo teško čekati.

Jednog je dana jedan čovjek s vjerom u Boga, banke i državne poticaje  kupio ovaj trgovački centar. Preuredio ga, prefarbao, preimenovao. Sve što je bilo staro i dotrajalo, on je bacio i odbacio. Mjerila o starosti i dotrajalosti uvijek su individualna.

Pisalo je o tome u novinama, bilo je i na televiziji; svi su pozdravljali njegovu poduzetnost i poslovnost; povela se, kako je i red, priča o novim zapošljavanjima i gospodarskom urnebesu. O starim i dotrajalim stvarima nije nitko rekao ni riječi, a kamoli neke složenije rečenice. Na otvaranju je bilo svirke, malo uvoznog mesa na roštilju i nekoliko misica.

Nedavno sam prolazila kroz predvorje ovog centra i vidjela tetu V. kako stoji iza nekog mini štanda i prodaje sokove. Sto posto nekakve. Teta V. se više ne smije, kaže da su ju potjerali u prijevremenu mirovinu, da jednostavno nema i da zbog toga mora stajati na svom mini štandu. Tužna je. Nije ljuta. Samo je beskrajno tužna.

Teta V. meni nije nikad uspjela uvaliti karticu za vjernost, nije me uspjela ‘slomiti’.

Ali su zato slomili nju. Efektno. Stopostotno, na hrvatski način.

U slučaju tete V. nije se javila gospođa Zmajo. Jer teta V. nije misica, nema ona ni za janjeći repić, a kamoli za čitavo janje, ne ide u kazalište jer nema za kartu, ali vjerojatno ima svoje mišljenje o jajima: štedljiva je, ne razbacuje se ni jajima u tavu, a kamoli u nečije oko.

Ipak,  teta V. ima muda.  Ima muda za živjeti stvaran život izvan šatora.