Ovogodišnji dobitnik međunarodne nagrade Man Booker mađarski je pisac László Krasznahorkai.

Pisac mi je otprije poznat, premda ga nisam uopće čitao. Uglavnom su to bile preporuke, riječi hvale. Povodom nagrade odlučih pročitati nešto od njega. Izbor je pao na (ipak!) knjigu »Az utolsó farkas« ili »Posljednji vuk«. Na koricama knjige stoji pak naslov »El último lobo«. Nije bez razloga to što sam se odlučio za najkraću Krasznahorkaijevu knjigu: vremenska stiska ponajprije.

André Gide objašnjavajući pojam kratke priče jednom je rekao kako kratka priča mora biti tekst koji se čita u jednom dahu. »Posljednji vuk« je kratka priča, jedna kratka priča ukoričena u knjigu.

Otvorivši prvu stranicu tog knjižuljka (knjižuljka nikako u pejorativnome smislu!) ne većeg od prosječnog ljudskog dlana i pročitavši prvu riječ kao da sam zaronio na dah, jer čitav sadržaj, svih trideset i osam stranica napisan je u jednoj jedinoj rečenici!

Nije nepravedno reći da je László Krasznahorkai pisac je koji je stekao slavu preko filmova Bele Tarra koji je ekranizirao njegove romane »Sotonski tango« i »Melankolija otpora«. Tarrovi dugi kadrovi filmski su pandan Krasznahorkaijevih dugih, beskonačnih rečenica.

Krasznahorkai je jedan od onih autora koji ne glorificiraju pisanje, pa će tako uvijek reći da se crveni dok ljudima govori što je po zanimanju. Da ne misli o književnosti i pisanju idealistički pokazao je i u ovoj priči. Glavni protagonist je nekakav pisac, nekakav prevoditelj što li, koji zaradi tek od lektura pokoji euro, a sve njegove knjige, kako on to sam smatra, beznačajne su.

Krasznahorkai zastupa i mišljenje kako »Posljednji vuk« nije njegova knjiga. Zašto? To je tekst nastao prema njegovom originalu, originalu na mađarskome, a svaki prijevod je autorstvo prevoditeljevo. Nema dakle u posljednjem vuku nijedne riječi iz »Az utolsó farkas«, mađarskog izvornika. Po toj logici ovo što sam pročitao nije napisano od Krasznahorkaija. To nije njegova knjiga. »Posljednjeg vuka« napisala je na hrvatskom dakle Viktorija Šantić!!

Sam pisac objašnjavajući svoju poetiku duge rečenice rekao je u jednom intervjuu kako uvijek kada želimo reći nešto što je za nas važno koristimo duge, redundantne rečenice. Kratke rečenice za njega su artificijelne.

Glavni protagonist ispovijeda se mađarskome konobaru u nekoj zabitoj birtiji, gdje pijuckajući najpovoljnije pivo vodi svojevrsan solilokvij, a sa razglasa trešti turski pop: Mustafa Sandal ili Tarkan. Konobar uslijed kakfonije glasova gostiju, svog posla i glazbe površno prati što protagonist ima za reći. U tom smislu konobar je čitatelj koji čita ovu beskrajnu rečenicu, nagomilanu zarezima, tu bujicu riječi koja ipak ima svoj red i poredak, a ono što mu dopre do uha (konobaru) pokušava posložiti u kakvu-takvu priču. Kuriozitet oko posljednjeg ustrijeljenog vuka privući će pažnju konobara jer sve napisano Krasznahorkaijevom rukom do tog trenutka esejiziranje je jednog čovjeka koji je beznadežan.

Njegovo pripovijedanje gubi se u digresijama, u gomilanju, u referiranju na otprije rečeno, iskrsavaju španjolska imena i izrazi, a jadni mađarski konobar sve to teško prati.

Kao da tako postavljenom pričom, tim ispovijedajućim gostom jedne birtije, gostom koji je fokalizator priče, Krasznahorkai opravdava svoju dugu, beskrajnu rečenicu. Dah koji ionako biva s odmicanjem stranica sve kraći, može nam biti oduzet kako se priča završava: emotivan je to finale, poetski vrlo dobro izveden gdje naposljetku saznajemo što se doista dogodilo sa posljednjim vukom.

Ja sam pročitavši posljednju riječ o posljednjem vuku, izronio duboko udahnuvši, obogaćen za jedno posebno čitateljsko iskustvo.