LRH tužio državu i tražio 1,5 milijuna eura odštete. Izgubili su i sad moraju platiti 203.728 eura troškova

Liburnia Riviera Hoteli izgubili su spor u kojem su tražili da im Republika Hrvatska isplati 1.523.000 eura, pa stoga moraju državi platiti 203.728 eura parničnog troška, presudio je Trgovački sud u Rijeci po sutkinji Nataši Vukić. Prethodno je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev LRH da je nekoć skladište i poslovni prostor u površini od 245 m², a sada diskoteka Seven, i terasa od 2118 m² bilo njihovo vlasništvo prije nego je na snagu stupila Uredba Vlade o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu katastarske općine Vasanska, pojas kupališta Slatine – punta Kolova, javlja Večernji list.

Ali, u dijelu tužbe kojom je odbačena tražena isplata novca VTS je odredio ponovno suđenje. Sporni iznos LRH traži s bilo koje od sljedećih osnova: tržišne vrijednosti nekretnina koje su pomorsko dobro, ulaganja u objekte na pomorskom dobru, stjecanja bez osnove i obeštećenja za oduzimanje i ograničavanje prava stečenih ulaganjem kapitala. Riječ je o nekretninama koje su od 2020. upisane u zemljišne knjige kao pomorsko dobro, a LRH tvrdi da su na njima tada već imali valjano stečeno pravo, te da stoga imaju pravo tražiti isplatu novčane naknade za te nekretnine.

Barić i Močibob povećali tužbeni zahtjev na 1,5 milijuna eura

Nekretnina je nacionalizirana odlukom Narodnog odbora općine Opatija iz 1959. pa je kao društveno vlasništvo prenesena na upravljanje hotelskom poduzeću “Kristal”, te je u pretvorbi rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju 1995. procijenjena u temeljnom kapitalu LRH-a. Zbog toga je sporna nekretnina, tvrdi tužitelj, u njihovu neprekinutom, poštenom, zakonitom i istinitom posjedu, dio od 1962. godine, a dio od 1972. godine. Upisom pomorskog dobra gube tu imovinu. Stoga su angažirali vještaka koji je vrijednost kavane Bellevue procijenio 322.780 eura, diskoteke Seven 186.935 eura, terase kupališta Slatina odnosno kavane Bellevue 412.023 eura. Na koncu su u prosincu 2024. povisili tužbeni zahtjev na 1.523.000 eura, a tada su članovi uprave LRH bili Ante Barić i Filip Močibob.

Republika Hrvatska je u odgovoru na tužbu istakla da je sporna nekretnina u trenutku pretvorbe već bila u statusu pomorskog dobra i da nije rijetkost da je u društveni kapital procijenjena vrijednost nekretnina koja nije mogla biti predmetom procjene. Nad prednikom LRH-a nije provedeno izvlaštenje jer Kristal nije niti mogao biti vlasnik pomorskog dobra pa mu ne pripada nikakva naknada. Temeljem Odluke o utvrđivanju granice pomorskog dobra Općine Opatija iz 1981. donesene na temelju Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, nekretnina je bila pomorsko dobro u društvenom vlasništvu kojim je tada raspolagala općina Opatija. Odluka je bila na snazi sve do 2002. godine kad je donesena Uredba o određivanju granica pomorskog dobra. Irelevantno je kada je to bilo vidljivo i u zemljišnim knjigama. Stupanjem na snagu Pomorskog zakonika iz 1994. bivše općine odnosno njihovi pravni sljednici prestali su imati vlast nad pomorskim dobrom, ali to ne znači da su prestale postojati i granice pomorskog dobra određene aktom skupštine općine.

Sporne nekretnine su 1981. ušle u obuhvat pomorskog dobra i Kristal je mogao na njima imati samo pravo korištenja, ali to pravo nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva. Stoga nema govora o valjano stečenom pravu LRH na spornim nekretninama, tumačenje je države. Sudu su dostavljene i fotografije po kojima se vidi da je dio nekretnina nastao nasipavanjem, a kasnije i betoniranjem, a nasuti dio uvijek se smatrao pomorskim dobrom. Država se pozvala i na pravomoćno utvrđenje suda da su sporne nekretnine izvorno pomorsko dobro po samom zakonu u svim razdobljima na koje se tužitelj poziva te da stoga nikad nije mogao steći pravo vlasništva. Kako izvlaštenja nije bilo, nema pravo s te osnove niti tražiti naknadu.

Sutkinja je potvrdila tumačenja zastupnika države zaključivši da tužitelj pogrešno tvrdi da je granica pomorskog dobra utvrđena tek Uredbom iz 2002, a da je prava izgubio tek 2010. kada je pomorsko dobro upisano u zemljišne knjige. Upis u zemljišne knjige je irelevantan, jer se radi o deklaraciji. Stupanjem na snagu Pomorskog zakonika iz 1994. bivše općine prestale su imati vlast nad pomorskim dobrom, ali to ne znači da su prestale postojati i granice pomorskog dobra koje je općina odredila svojim aktom, obrazložila je i sutkinja. Stoga je neprijeporan pravni kontinuitet spornih nekretnina kao pomorskog dobra, ranije u društvenom vlasništvu a sada kao opće dobro.

Štoviše, prema odlukama iz 1981. pomorskim dobrom upravlja općina i ono se može koristiti samo na temelju odluke skupštine općine. Općina i korisnik zaključuju ugovor o korištenju, a tužitelj nije dostavio taj ugovor niti se na njega poziva. “Stoga je po mišljenju ovog suda tužitelj koristio pomorsko dobro bespravno, ako ga je koristio barem od 1981.”, obrazložila je sutkinja.

Hrvatski fond za privatizaciju je u postupku pretvorbe prednika LRH-a, procijenio sporne nekretnine, iako nisu mogle biti procijenjene jer su barem od 1981. pomorsko dobro. HFP je 1995. mogao procijeniti jedino vrijednost ulaganja, a kako to nije procijenjeno, ulaganja su temeljem zakona postala vlasništvo RH. Stoga, kada bi LRH imao novčanih tražbina zbog toga što su su sporni objekti postali pomorsko dobro, onda tu tražbinu valja procjenjivati od 1981., a ne od 2002. ili 2010. kada je taj status samo upisan. Stoga su rokovi za taj obveznopravni zahtjev istekli. Ako je pak postojala tražbina s obzirom na vrijednost ulaganja, to je trebalo procijeniti u temeljni kapital, što tužitelj nije učinio u postupku pretvorbe.

Sutkinja obrazlaže i da su odredbe o povratu ulaganja na pomorskom dobru vrlo restriktivne i priznaju se samo u posebnim slučajevima, a LRH ne zadovoljava zakonske uvjete jer niti je dokazao da je s Općinom Opatijom imao ugovor o korištenju pomorskog dobra, a niti je koncesionar kojem je opozvana koncesija. Neprimjenjivo je i “stjecanje bez osnove” jer u pretvorbi tužitelj nije procijenio vrijednost ulaganja pa nije vlasnik ulaganja, a onda ne može niti od države tražiti stjecanje koristi. S obzirom da su nekretnie od 1981. pomorsko dobro, do podnošenja tužbe 2015. obveznopravni rokovi su zasigurno istekli po svim zakonskim odredbama koje uređuju zastaru od 1981. godine do danas, obrazložila je sutkinja Nataša Vukić. Nedvojbeno je da će se LRH žaliti i na ovu presudu, piše Marinko Jurasić za Večernji list.

Fiuman detaljno prati situaciju u Liburnia Riviera Hotelima, a više o čitavoj temi možete doznati ovdje.