Mislim da je pravda, osim što je dobrano ćorava, sklona kurvarluku i općenito je lakog morala. Svatko može primijetiti kako se okreće uvijek onome tko ima više para, ili barem jato prijatelja. Naravno, govorim o pravdi ovoga svijeta, nikako ne onoj univerzalnoj, drugačijoj, kozmičkoj. Znamo da živi i postoji jedna mala manjina koja drži monopol na tu pravdu. I oni nikad ne plaćaju dugove, ne snose posljedice, nisu dužni biti odgovorni nikome za ništa.
Znamo svi i da vrag sere na hrpu, zbog čega bogati postaju bogatijima dok ostatak ekipe krpa gače čekajući da tog vraga protjera malo i ispred njihovih vrata. Duboko u sebi svi mi koji čekamo znamo da se to neće desiti. Dakle, postoji monopol i na bogatstvo. I na dvore bez građevinske dozvole. Koji se nikad srušiti neće. Zbog monopola na pravdu.
Ali me ovih dana zapravo zanima nešto drugo, postoji li uistinu monopol i na tugu, na bol? Na suze? Tko, što i kako i prema kojim parametrima odlučuje i određuje veličinu, snagu razornosti bilo koje i bilo čije tragedije?
Zbog čega su neki post mortem heroji, a neki tek – kolateralne žrtve? Zabuna, jebiga, desi se, nismo vas htjeli….. Zašto svijet, bez sumnje iskreno, plače nad, bez sumnje nevinim, žrtvama u Parizu, ali kad se isti događaji, isti načini ubijanja i umiranja dešavaju tamo negdje u nekakvom Libanonu, Afganistanu, Iraku, pa i Vukovaru i Srebrenici, ne tako davno, onda se olako odmahne rukom, prebaci program, ode u kino, kazalište, kupovinu. Nastavlja s ‘našim načinom života’, kako nam to lijepo pojašnjavaju već tri, četiri dana upravo oni koji su kuhali ovu kašu, a koja im je sad dobrano zagorila.
Kakav i koji je to način života, po čemu je posebniji i vrijedniji od drugih i tuđih načina? Zašto pariška djeca dobivaju pomoć psihologa, a za palestinsku svih bole dupeta i spolni organi?
Klinci iz vukovarske kolone plakali su istim suzama, to je sigurno. Je li i Europa tada plakala? Ljutila se? Djelovala? Ili nismo imali pravo na to jer u to vrijeme nismo još stanovali u istoj kući, nismo bili dio te fenomenalne tvorevine kakva je Europska unija, one koja se non-stop poziva na ove i one demokratske vrijednosti, iako ih gotovo uopće ne živi, ponajmanje razumije. Možda tek prigodno.
Mislim o sebi kako imam tisuću mana, ali nikad nisam hladna ili ravnodušna na bilo koji oblik ljudskog jada, patnje i boli. I majka sam, i ne, ne želim niti pomisliti kako se osjećaju roditelji i obitelji svih ubijenih. Ali si jednako tako ne mogu si pomoći a da ne pomislim kako je nepravedno to, neke oplakivati javno, a druge jednostavno ignorirati.
Jer pristajemo prihvaćati sranja koja nam se serviraju, uvijek na isti način i prema istom receptu. Koliko se ovi događaji razlikuju uistinu od njujorške tragedije? Nakon koje se krenulo ognjem i mačem u rat protiv terorizma koji je iznjedrio upravo ovo što imamo danas i što će nas sasvim sigurno gurnuti preko ruba. Dok budemo padali svejedno ćemo klicati bombama s posvetom, ludilu, idejama i ciljevima koji nisu niti iskreni, nisu niti naši.
Držim da sam građanin svijeta, sa svim njegovim mogućnostima i odgovornostima prema njemu. Poštujem prijatelje koji su obojali svoje fotografije na društvenim mrežama u boje francuske zastave, iako ja to ne mogu. Jer sam građanin svijeta, i jednako me smeta i boli smrt u Francuskoj kao i ona u Siriji. Afganistanu. Bilo gdje.
Danas ću staviti libanonsku zastavu na svoj fejs. Sutra neku drugu. Neselektivno. Bol i tuga pripadaju svima jednako. Iako bismo voljeli da utopija o miru u svijetu zaživi. Ali znamo da neće, jer postoji i monopol na mir, a njega čvrsto u svojim rukama drže oni koji vam ovih dana govore kako nećemo dopustiti da bilo što promijeni ‘naš način života’. I njegovu selektivnu bol.
Smrt smrdi jednako u bilo kojem kraju svijeta.
