Pisaca ima svakakvih sorti… zaista. Napose ima ih mnogo, možda isuviše. Divno li je piscem danas biti. Dovoljno je da vi, eto, isto »pišete«! Stavite to na Internet, odradite promociju, upoznate prave ljude i, voilà, vi ste umalo pa gotov pisac.

Manje je bitno kako pišete, bitnije je što pišete, da ste aktualni, po mogućnosti izrazito kritični (nije bitno prema čemu, nek je kritika, nek uzburka duhove), da se bavite »važnim« temama, da imate svoju »poetiku« ma kako ona bila nerazumljiva ili vi pisali zaumnim jezikom, sve prolazi. Svidjet ćete se nekome. U to budite sigurni, makar svojim prijateljima, pravim, lažnim ili virtualnim. Tako je valjda danas uređen svijet.

Kao da se ono zloslutno proročanstvo Gideovo ostvarilo: »Tako puno ljudi piše, a tako malo njih čita. To će se svršiti katastrofom; sve te tiskanosti odletjet će preko ograde, i bit će pravo čudo ako najbolje ne ode za najgorim na dno.«

Pisci na izmišljenim jezicima, pisci svakojakih manjina, režimski pisci, ideološki pisci, pisci za određenu publiku, pisci knjiga za na more, regionalni pisci, vjerski, pisci na dijalektu; za svakoga poneki pisac. A gdje su tek oni koji čekaju da se čuje njihov glas? Jedna golema kohorta pisaca inedita.

Ako želite napisati nešto nudi vam se i rezidencija za pisce, kuća za pisce: sve je uređeno i podređeno tome, samo trebate doći i nešto napisati. Pa i filmovi današnji, naročito holivudski imaju za glavne junake pisce. U Americi su trend kafići za pisce. Lijepo ušetate, naručite si piće, sjednete za stol, rasklopite svoj laptop (po mogućnosti Macbook) i pišete ili se pravite da pišete dodirujući dirke tipkovnice. A oko vas gomila istih takvih entuzijasta kao i vi. Takve okolnosti pružaju mogućnost osnivanja književnih grupa. Trust mozgova pisaca uvijek je jači, masa uvijek može nadglasati pojedinca, a vaš se recimo visok glas može stopiti s nekim baritonom. Možete biti samo na dobitku.

Javila vam se želja za pisanjem? Nikakav problem, postoje radionice kreativnog pisanja. Izdvojiti treba pokoju kunu i tamo će vas naučiti svim tajnama zanata. Ostalo je na vama, zavisi sve od talenta.

Izgleda da hiperprodukcije iznjedruju prosječnost ako ne diletantizam.

No nećemo biti ogorčeni, tek smo možda naslutili problem nedostataka velikih knjiga, velike literature danas. U toj sveopćoj pometnji i redundanciji knjiga onaj koji traga, nađe i pokoje dobro i istinski vrijedno štivo.

Vratimo se unazad, na kanonizirane pisce, ne zato jer je to sigurno polje nego jer želimo pozvati se na tradiciju pisane riječi, ukazati na neke modele od kojih smo se odmakli, zanemarili i profanizirali sasvim.

Postoje pisci koji pišu lako, pero im iskače iz rukava, isto tako postoje skribomani, pisci kratkog daha koji nikada nisu napisali roman – za njih je kratka forma, oni pisci koji vrše eksperimente u jeziku, pisci rodonačelnici žanrova… raznolik je svijet literature.

Ima pisaca velikih radnika. Primjerice jedan Tolstoj svojedobno rukom prepisuje svoj »Rat i mir« tri puta!

Anegdota koju iznosimo ovdje bazirana je na sjećanju potpisnika teksta koji čitate a ide ovako nekako: James Joyce je šetao uz obalu rijeke Seine. Jedan je njegov poznanik naišao. Poslije uobičajenog pozdravljanja i banalnog razgovora upitao je taj poznanik Joycea: »Što je dragi James, nešto si zabrinut?!« Joyce će na to: »Pisao sam tri dana, bez prestanka.« »Pa to je sjajno!«, otpovrgne poznanik. »Koliko si napisao?« Joyce mu tada odgovara: »Jednu rečenicu.«

Dakle veliki je rad stajao iza pisanja Jamesa Joycea; rad i odricanje, preispitivanje, odmjeravanje.

Možda je Truman Capote to najbolje objasnio:

»Jednog dana počeo sam pisati, ne znajući da sam se za cijeli život prikovao za nemilosrdna gospodara. Kada ti Bog da neki talent, istovremeno ti daje i bič, namijenjen isključivo bičovanju samoga sebe.Tada to nisam znao. Pisao sam avanturističke priče, priče o ubojstvima, kratke humorističke komade, priče koje su mi ispričali bivši robovi i veterani Građanskog rata. Bilo je zabavno – u početku. Prestalo je biti zabavno kada sam otkrio razliku između dobrog i lošeg pisanja, potom sam otkrio nešto još alarmantnije: razliku između jako dobrog pisanja i istinske umjetnosti; razliku suptilnu, ali brutalnu. Nakon toga, počelo je bičevanje!«

Joyce je spadao u takve pisce, a među takvim piscima – to je barem općepoznato – prvak je Gustave Flaubert.

Taj mučenik pisane riječi koji je zbog svojih ideala književnih platio na kraju krajeva i životom. Osamljenik u svojoj kući u Rouenu, Gustav je Flaubert bio neumoran radnik na književnom polju. Težio je knjizi koja će govoriti o ničemu, sanjao je takvu knjigu ali je nije uspio dosanjati, premda se možda najviše od svih približio tom idealu (»Bouvard i Pécuchet«). Jednom postulatu Knjige! Flaubert nije bio genij, kako to ispravno kaže Mario Vargas Llosa. On je bio neumorni pisac-radnik. Pokazao je što znači biti posvećen pisanju, što znači pisanje shvaćati poslom i vokacijom kao svakom drugom. Ona maksima umjetnost se događa za njega nije vrijedila. Kod Flauberta do umjetnosti se stiže naporom, iscrpljujućim radom. Disciplinom. Želja da se bude dobrim piscem i ustrajanje doveli su ga do majstorstva.

Flaubert je Martir vokacije pisca; to su ogromne patnje, to njegovo traganje za pravom riječi, to užasavanje od stila, želja da autor ispari.

Flaubert iskušava svoje riječi čitajući naglas, izvikujući ono što je napisao: to je za njega siguran test ili la preuve du gueuloir. Pisanju prethodi govor.

Užasavao se bilo kakvoga stila a to je nazivao affres du style. Zaziranje od stila. Za nešto reći kod njega postojala je jedina prava riječ: le mot juste. Tragao je za njom; njegovi pronalasci takvih riječi oduševljavaju.

Flaubert je pisac za pisce. Pisac za sve čitatelje, univerzalan.

Flaubertova djela čitao sam polako, s olovkom u ruci, pokušavajući prodrijeti u tajnu njegovog majstorstva. Tajne nema, samo rad. S radošću pišem svoje priznanje kako nisam sve Flaubertove knjige pročitao; odgađam i doziram, jer bojim se iščitati njegovo djelo. Flaubert je za mene pisac čije su mi knjige poslastica. A kada ga dokraja pročitam nastavit ću ga čitati, iznova i iznova. Gustave Flaubert stoji kao uzor predanoga pisca, on brani čast pisane riječi, on je zaštitnik pisaca. Onaj tko se pisanjem bavi ukoliko mu se svidi Flaubertovo djelo taj mu se mučenik pisane riječi može utoliko ukazati kao zvijezda vodilja.

Nota.

U nas postoji u izdanju naklade Ceres, rana Flaubertova knjiga »U mjesecu studenom« koju je bravurozno preveo Tin Ujević. Romantičarsko je to djelo sasvim u duhu vremena kada je nastalo, mada najavljuje veliki pad ideje romantizma u književnosti. U njoj je Flaubert liričan, poetičan, na trenutke izraziti pesimist. Podnaslov knjige je »Fragmenti u neizrađenom stilu«, kao da se pisac odriče svojih sentimenata. Za tu je knjigu Miloš Crnjanski rekao da se »u krpama, po stranama prostire raskidana gola duša Flaubertova.«. Možda je dobro krenuti s tom knjigom iščitavati Flauberta, naročito za one koji su lektirom Emme Bovary traumatizirani. Jer »U mjesecu studenom« knjiga je lijepih misli i uzvišenog očaja. Glavni se junak ispovijeda nakon nesretne ljubavi kada mu ništa nije više sveto i smisleno. Ali on nije Werther. Nije ni suvišan čovjek, niti je patnik patnje radi. Ima ironiziranja samog romantizma kao načela u lijepim dozama. Vrijedi se upustiti u to štivo ako ništa a ono bar upoznati jednoga drugog Flauberta.