Nova, režijski inventivna, Tosca u Zajcu

Jedinstveni kazališni projekt „Puccini trilogija“ nastavljen je premijerom opere Tosca u HNK Ivana pl. Zajca. Autorski tim nove operne produkcije čine dirigent Kalle Kuusava i redatelj Marin Blažević. Triler opera Tosca jedna je od najomiljenijih opera na svijetu koja redovito puni gledališta opernih kuća. Puccini je predložak za Toscu pronašao u drami Victoriena Sardoua, a prema povijesnim izvorima posrednik u konstelaciji da se Puccini prihvati skladanja Tosce bio je Giuseppe Verdi koji je izjavio: „Da nisam tako star i sam bih skladao Toscu.“ Puccinijevi stalni suradnici libretisti Giuseppe Giacosa i Luigi Ilica bili su mu suradnici i na Tosci, a kada govorimo o Puccinijevim libretistima moramo spomenuti i jedan „štiklec“, naime, Puccini je neko vrijeme pregovarao s jednim poznatim pjesnikom svoga vremena da za jednu njegovu operu napiše libreto, međutim, to se nikada nije ostvarilo. Radi se o kontroverznoj osobi riječke povijesti – Gabrieleu D’ Annunziu.

Nositeljica glavne uloge na premijeri bila je nacionalna prvakinja Kristina Kolar koja je pjevala Toscu glasom kristalne čistoće i u vrlo slojevitoj interpretaciji, u kojoj su svoje mjesto pronašle mnoge zanimljive interpretativne figure koje će oduševiti svakog pažljivijeg slušatelja. Svaka otpjevana fraza pronašla je svoje zamjetljivo mjesto u cjelini, a posebno valja istaknuti kontrast u drugom činu kada se Tosca doslovno bori sa Scarpijom i onda iz te dinamične scenske igre mora napraviti prijelaz u savršen smiraj kako bi otpjevala ariju Vissi d’ arte. Navedeni emocionalni kontrast Kolar je izvela savršeno, kako se arija primicala kraju emocija je rasla, a oči publike su se punile suzama. U glumačkom smislu naša je prvakinja također odradila lavovski posao, posebno u trećem činu kada, kako bi oživila režijski koncept, kompletnu scensku situaciju mora opisati gestama lica. Njen partner u ulozi slikara Marija Cavaradossija bio je gost solist tenor Domagoj Dorotić. Dorotić je pjevao Cavaradossija mekim tenorskim zapjevom, istančane legatto fraze i s naglašenim atakiranjem na ključnim mjestima ove zahtjevne tenorske uloge, koja mnogim tenorima ostane tek nedosanjan san. Dvije najpoznatije tenorske arije Recondita armonia u prvom i E luncevan le stelle u trećem činu lijepo je otpjevao i za to dobio zaslužen aplauz na otvorenoj sceni. Dorotić je i kao scenska pojava dobro figurirao Cavaradossiju, kretnje i geste su mu bile uvjerljive. Duete Tosce i Cavaradossija možemo opisati kao vrijedan doživljaj u kojem smo mogli vidjeti dvoje umjetnika predanih pozivu.

Bariton Giorgio Surian tumačio je Scarpiu iskustveno, dinamično i uz odobravanje publike. Posebno moramo pohvaliti njegov angažman na kraju prvog i u drugom činu. Luka Ortar bio je odličan Angelotti, Ivan Šimatović nas je dobro zabavio kao pobožni i grintavi Crkvenjak. Ostatak solističke podjele koji su činili Saša Matovina, Sergej Kiselev, Slavko Sekulić i Vanja Zelčić svi redom su bili odlični. Ipak moramo posebno istaknuti Vanju Zeličić koja je u pjesmi pastira savršeno inducirala atmosferu ranog jutra, također moramo pohvaliti scensku igru Sergeja Kiseleva i Saše Matovine koji su poput plahih miševa hodali za Scarpijom u prvom činu. Zbor je u svojem javljanju, ovaj put s kazališne galerije, solidno odradio posao, krasio ga je odličan volumen tona i izražajnost izgovorenih riječi. Zborovoditeljica je Nicoletta Olivieri. Orkestar pod vodstvom maestra Kallea Kuusave svirao je moćno i uvjerljivo, Kuusava je orkestralnom corpusu podario prijeko potrebnu svježinu i polet, iako ne bi bila na odmet malo brža tempa, prvenstveno zbog dinamike radnje Tosce. Od orkestralnih sekcija pohvale izričemo gudačima, koncertni majstor bio je Anton Kyrylov. Režija Marina Blaževića je posebna priča, svaki čin Tosce bio je smješten u drugo vremensko razdoblje što je briljantna ideja, isto tako su odnosi između likova bili odlično razrađeni, a to se posebno odnosi na vrhunsku scensku igru Kristine Kolar i Giorgia Suriana u drugom činu koja je prototip svjetskih dosega operne reprodukcije.

Moramo istaknuti, prije spominjanu, režijsku intervenciju u kojoj je zbor bio smješten na galeriji, to je odlična ideja kako iskoristiti ukupnost kazališnog prostora. Priču o režiji sam započeo s činjenicom da je svaki čin bio smješten u drugo vremensko razdoblje, o tome više ništa neću reći, neka bude iznenađenje onima koji će ići gledati predstavu. Osobno, smatram da bi takav koncept bio zahvalniji u nekim drugim operama, primjerice u Wagnerovom Parsifalu , ne u Tosci koja je opera filmske logike radnje. Ali kako bilo da bilo radi se o sjajnom konceptu 3 u 1 predstave. Scenografija Alana Vukelića i Marina Blaževića bila je kroz sva tri čina primjerena scenskoj situaciji i razvojnoj dinamici od prvog do zadnjeg tona partiture. Odlična kostimografija Sandre Dekanić postigla je ono najbitnije: prikazala je Toscu kao real life divu predanu ljubavi i umjetnosti. Dopali su nam se kostimi Scarpije i Cavaradossija u prvom činu. A kostimi umrljani krvlju koje nose Cavaradossi i Tosca u trećem činu podsjetili su me na kostime iz Verdijevog Machbeta gdje je krv bila lajtmotiv. Svjetlo je odlično ocrtavalo partiturnu dinamičnost i primjereno nam skrenulo pažnju na sve najvažnije točke opere, za svjetlo su zaslužni Dalibor Fugošić i Marin Blažević. Nova produkcija Tosce sjajna je u svojoj posebnosti i od srca preporučujemo svima da ju odu pogledati, što zbog bezvremenske Puccinijeve glazbe, što zbog briljantne i inventivne režije koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.