Povežite se s nama





Ödön von Horváth nije rođen na otoku Sušaku kako to tvrdi ili nas obavještava bosanskohercegovački pjesnik, esejist i novinar Mile Stojić u svom osvrtu iz godine 2013. pod nazivom »Apatrid«. Sušak nije otok, Susak jest. Otuda možda zabuna dotičnog pjesnika a možda… pjesnici su čuđenje u svijetu. Quod erat demonstrandum

(Link na Stojićev osvrt: http://parkic.blogspot.com/2013/11/mile-stojic-apatrid.html)

Dakle, Ödön von Horváth koji je rođen u Sušaku nema svoju ulicu u gradu kojega je Sušak danas samo dio. Postoji spomen ploča u ulici Janka Polića Kamova.

Danilo Kiš u svojoj priči koja nosi isti naslov kao Stojićev osvrt, dajući glas Horváthu kaže:

» Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali, moja se majka porodila u bolnici u Fiumi. I ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živio u detinjstvu, jedva znam na kojem sam jeziku govorio.«

»Njegov otac Aladar fon Nemet, započeo je svoju „diplomatsku“ karijeru sasvim skromno, kao ataše za plovidbu pri peštanskom Lojdu, a prva mu je služba bila u Rijeci (Fiume). Putovanje u Fiume poklopilo se sa medenim mesecom mladog diplomate koji se upravo bio oženio izvesnom Zofijom, rođenom Dvoržak. U tom konsulskom i diplomatskom gradu ugledao je dana budući „apatrid“, koji će sačuvati u sebi za ceo život sećanje na more i jednu palmu pred prozorom koja se povija pod udarcima bure…«

Sam Horváth piše ovako: »Rođen sam 9. prosinca 1901. i to u Rijeci, na Jadranskom moru, poslijepodne u tričetvrt pet (prema jednoj drugoj verziji u pola pet). Kad sam imao trideset i dvije funte (16kg) napustio sam Rijeku…«

Nisam upoznat s razlozima zbog kojih netko dobiva ulicu ali jasno umijem razlučiti između nebrige i propusta gradskih vlasti. Jer dok se živim sportašima i glumcima postavljaju ploče na nekakvoj izvitoperenoj stazi slavnih u jednom gradu nadomak Rijeke, Ödönu von Horváthu ulica nikako da se dodijeli. A zaslužio je to rođenjem kao i svojom slavom.

I Horváth i Kiš rođeni su u gradovima u kojima neće proboraviti neko duže vrijeme svojih života. Pa ipak Kiš u Subotici danas ima svoju bistu, ulicu još nema. Horváth ima spomen ploču, ulicu isto nema.

Jedan moj poznanik i stalni posjetitelj knjižare u kojoj radim, znajući da se zanimam za Horvátha rekao mi je kako je nedavno upoznao neki stariji mađarski par koji su u Rijeku došli samo da bi osvjedočili grad u kojem je pisac, predmet njihovog cijeloživotnog izučavanja, rođen.

Horváthove drame izvode se diljem Europe i dan danas. On je ugledan dramatičar. Prije nekoliko dana njegova »Kazimir i Karolina« uprizorena je na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Predstavu nisam uspio pogledati ali ono što želi reći jest to da je Horváth i danas živ, u svojim djelima naravno.

Pisao je i romane. U izdanju Feral tribuneove biblioteke izašla je njegova knjiga s dva romana: »Vječni malograđanin« i »Dijete našeg vremena«. Dobro sam se namučio da bih došao u posjed te knjige, što može govoriti da je Horváth čitan i kao romanopisac. Tema ovog potonjeg romana aktualna je i danas. U njoj se ispovijeda i opravdava jedan vojnik. Pratimo tako njegova ratna razmišljanja. Jeza čovjeka podilazi kada se susretne s takvim umom i načinom razmišljanja. On, glavni protagonist knjige, bezimeni – jer to može biti bilo tko –  govori u ime svih onih koji zveckaju oružjem, koji su spremni poginuti za i najmanji ideal:

»Jednom, kada vrijeme u kojem živimo bude prošlo, tek će tada svijet moći odmjeriti koliko je bilo silovito.

Najveća zbivanja neočekivano bacaju na nas svoje sjene, ali nas ne pogađaju nepripremljene.

Nema te sjene svijeta s kojom ne bismo uvijek računali. Mi se ne bojimo!«

Taj pluralizam pokretačka je snaga svake isključivosti, svakog militarizma. Roman je to koji je izdan u predvečerje Drugog svjetskog rata.

Drugi pak roman »Vječni malograđanin« prikazuje moralnu i društvenu klimu u Europi toga doba: glavni junak Kobler putuje vlakom i upoznaje presjek malograđanštine. Ali je i on sam malograđanin. I tako je to knjiga o malograđanima ili riječima pisca: poučni roman u tri djela.

Čovjek sudbine

Ödön von Horváth bio je čovjek sudbine. Poslušavši savjet nekog maga koji mu je u Amsterdamu preporučio Pariz kao mjesto gdje će se dogoditi nešto što će mu izmijeniti život, pisac se našao u tom istom Parizu prvoga lipnja 1938. Događaj koji mu je ne izmijenio nego prekinuo život bila je oluja uslijed koje ga je jedna otkinuta grana kestena usmrtila. Samo nekoliko dana prije tog kobnog događaja, povjeravao se prijatelju kako se ne boji toliko nacista koliko ulice, cesta. Ulice mogu biti pogubne, rekao je. Bio je u pravu, bar što se njega samog tiče.

Tako Horváth nije uspio doživjeti sve užasne posljedice one ideologije koju je ismijavao i kritizirao, prikazivao u svojim djelima. Jer on je bio nepodoban za promicatelje čistunstva. Rođen od oca Mađara a majke Čehinje, opredijelio se za njemački jezik i smatrao se njemačkim piscem. Zbog toga njegovog grješnog podrijetla progonili su ga. Bježao je po Europi. Svijet je bio njegova domovina, Rijeka tj. Sušak njegovo je rodno mjesto.

Marketing