Predstava Olivera u selu Sveti Vid na Rijeci

Moram priznati da sam posljednji put bio u kazalištu daleke 2000. godine. Ne mogu se sjetiti kojim povodom, ali pretpostavljam da je u pitanju bila neka predstava koju smo kao poletni srednjoškolci bili obvezni pohoditi. Ne! Nije me sram, jer se vjerojatno ne razlikujem mnogo od prosječnog Riječana koji se diči svojim širokim pogledima na svijet i kulturnim uzdizanjem. Ne znam imam li tom činjenicom moralni legitimitet pisati o nečemu o čemu nemam pojma, no usudit ću se iskušati sreću i literarno obraditi ovu aktualnost. Ipak se kao pravi Hrvat, katolik, Riječan i jebivjetar ne libim petljati tamo gdje mi nije mjesto.

Oliver Frljić i ja imamo mnogo toga zajedničko. Dobro je to primijetio jedan moj fejsbuk prijatelj koje me nakon moje prve objavljene kolumne prozvao Frljićevim učenikom. Izrekao sam riječi: “Sablazniti publiku najbolji je način da im privučeš pozornost” i pritom shvatio da je moj fejsbuk prijatelj u pravu. Kao da mi je Frljić mentor. Da stvar bude zanimljivija, intendant riječkog HNK i ja rođeni smo istog datuma, samo što je spomenuti gospodin devet godina stariji od mene. Dakle posljednjeg dana mjeseca ožujka zvijezde na nebu, sunce, mjesec i poneki NLO, poslože se svake godine na isti način i time odrede osobnost svake bebe koja se tog dana rodi na zemlji. Jedino na taj način mogu objasniti neodoljivu sličnost Frljića i mene. Ogradio bih se ovom prilikom od njegovog ukusa za pripadnice suprotnog spola. Naime, ja sam imao mnogo atraktivnije djevojke od Danijele Trbović s kojom je navodno Oliver Frljić ljubovao dugi niz godina.

Kako sam ja, potpuni nepoznavatelj kazališta i kulture, uopće čuo za gospodina Frljića? Pa sigurno ne jer sam bio opčinjen kvalitetom njegovih predstava, već njegovim performansima na pročelju zgrade HNK Ivana pl. Zajca. Na početku bijaše LGBT zastava uz natpis “Heteroseksualnost je opijum za narod” koju je izvjesio uz pomoć svog heteroseksualnog životnog partnera Marina Blaževića. Potom je s balkona visilo lice nekakvog Bojana s natpisom “Heroj, a ne zločinac” aludirajući valjda na majicu s likom Ante Gotovine koju smo svi svojevremeno nosili na koncertima MP Thompsona. Jebiga, takvo je bilo vrijeme. Možda je sada vrijeme za izvjesnog Bojana, ali ja to ne znam. Ispao sam iz đira. Posljednje što mi je upalo u oko bilo je nakon drugog kruga predsjedničkih izbora na kojem je pobjedu od svega jedan posto glasova, premoćno odnijela prva predsjednica Kolinda. “Dobrodošli u hrvatsko glumište” pisalo je na pročelju HNK koje u posljednje vrijeme nalikuje billboard plakatima. Što je time htio reći, osim što je reklamirao svoju najnoviju predstavu, samo on zna. Mi umjetnici smo vrlo često neshvatljivi širem pučanstvu.

Ono što je gospodin Frljić uspio jest privući pozornost nas prosječnih građana koji kazalište vide jedino onda kada idemo na riječku tržnicu ili kada izađemo iz Phanasa urinirati jer je WC okupiran. Učinio je to doduše bez imalo stila. Taj “mučki provokator” podržao je homoseksualce u gradu u kojem se svaki homoseksualni par može prošetati Korzom bez da ih itko zamijeti. Gradu u kojem možete organizirati ad-hoc gay pride praktički bez prisustva policije. Gradu u kojem intendant i dramaturg vješaju zastavu duginih boja na kazalište bez da ih ravnatelj baleta ili dirigent gađaju kamenom. Notorni Oliver pruža podršku, kasnije sam saznao o SDP-ovom mladom lavu Bojanu u gradu u kojem je SDP na vlasti već 25 godina s tendencijom vječnog ostanka na toj istoj vlasti.

Je li gospodin Frljić uistinu provokativan? Zamislimo samo da u selu Čavoglave u drniškoj krajini za župnika dođe Imoćan Stipe koji na pročelje crkve u suradnji sa zvonarom Matom stavi natpis: “SLOBODA DOMOBRANIMA” uz nezaobilaznu hrvatsku trobojnicu. Ili da na oltar stavi sliku Mirka Norca i slogan “”Mirko Norac, kukavica nije, nije. U smrt gleda, ali strah ga nije.” Fascinantno, ali beskorisno. Seljani bi se uzjebali, pitali je li tome mjesto u božjoj kući, analizirali novu pojavu u polju prilikom berbe grožđa i pisali biskupu prosvjedno pismo. Iduće nedjelje opet bi bili u prvim redovima crkve.

Kada sam bio lud i mlad rado sam čitao strip Alan Ford i najdraži lik mi je bio Sir Oliver. Veliki liberal i borac za slobodu kazališta, toliko puta spominjani gospodin Oliver s mojim najdražim strip junakom nema gotovo nikakve sličnosti osim imena. Sir Oliver mnogo je simpatičniji od vječno namrgođenog kazališnog buntovnika. Svoje gospodsko ponašanje pokazao je gospodin (eng. Sir) Oliver u svom novom “glumačkom” angažmanu kada je riječku aktivisticu Vedranu Spadoni Štefanić, prema pisanjima brojnih medija, grubo izbacio iz kazališta jer je fotografirala predstavu, pritom joj oduzevši fotoaparat. Možda je spomenuta gospođa pogriješila što je fotografirala predstavu suprotno dugogodišnjoj praksi zabrane fotografiranja, no zanimljivo da je ulogu izbacivača preuzeo Oliver Frljić glavom i bradom. Osim intendanta, čuvara pročelja, podvornika, možda i biljetera, postao je i izbacivačem. “Kazalište – to sam ja”, mogao bi biti novi natpis koji će se moći vidjeti iz svih kutova parka nasuprot kazališta.

Gospođu Spadoni Štefanić osobno ne poznajem niti bih je prepoznao na ulici da ju sretnem. Doduše jednom prilikom smo razgovarali na telefon kada sam ju “žicao” da svoju kći pusti samnom na neki izlet. Srećom, bila je pametna pa ju nije pustila. Svejedno iznimno cijenim njezin doprinos fejsbuk-edukaciji pa ću parafrazirati jednu staru narodnu:

“Vedrana Spadoni ‘ko udari na te
s portala fiuman.hr pucat će (literarne) granate”

Oliver Frljić postigao je što je htio. Skrenuo je pozornost na sebe i svoj rad. HNK Ivan pl. Zajc pretvorio je u svojevrsni cirkus i samim time možda tu instituciju nakon 15 godina ponovno posjetim i ja. No, pitanje je: “Treba li kazalištarcima cirkuska publika?”

Domagoj Tramontana