Povežite se s nama





Donosimo vam zanimljivu priču iz Norveške naše suradnice Maše Delić.

Počelo je, počelo! Svjetlo u Norveškoj, inače toliko željeno i dobrodošlo, otprilike u ovo doba godine postaje zbunjujući faktor za sve pridošlice iz južnijih krajeva. Iako se fenomen polarnog dana u potpunosti može doživjeti tek na samom sjeveru Norveške i ovdje u Ålesundu je djelomično postojan i svakako primjetan.

Sunce je danas izašlo u 6:13, a zaći će u točno u 21:00 iz čega proizlazi da smo blagoslovljeni dnevnim svjetlom čak punih 14h i 47min. So far so good, još uvijek po duljini može proći kao normalan ljetni dan u Lijepoj našoj, no uskoro se situacija komplicira s rastezanjem dana u oba smjera. Veliko finale slijedi 20. lipnja kada nastupa ljetni solsticij, odnosno najdulji dan na sjevernoj zemljinoj polutci. Ålesund, gradić u norveškoj pokrajini Vestlandet na zapadnoj obali, koji je već dvije godine moj (privremeni) dom, nalazi se na 62. stupnju sjeverne geografske širine. Tog, ne tako dalekog, 20.lipnja svjetlost će nas zaškakljati već u 03.37 i gotovo da je mrak neće uopće dostići. Biti će to duuug dan u trajanju od skoro 20h (19h59’57”).

Trijumf svjetlosti nad mrakom, u Norveškoj poznatiji kao Midnattsol ili ponoćno sunce, sasvim je normalna prirodna pojava koja ima svoje znanstveno objašnjenje. Sigurna sam da se većina sjevernjaka s tim pomiri i da im je to najnormalnija pojava, ali mene i dalje fascinira i ne prestajem se čuditi. Osjećam se kao da me to buđenje iz zimskog sna dočeka nespremnu i teško podešavam oči. I dok se po temperaturama i vremenskim prilikama ne može iščitati proljeće kakvo u Hrvatskoj poznajemo, produljivanje dana jedan je od prvih signala da je ono ipak stiglo i na sjever.

Ne tako davno, neposredno prije moje norveške ere, po nalogu svog partnera u Rijeci sam kupovala zavjese. Nije se radilo o bilo kakvim, već o specijalno debelim zavjesama sa svrhom zaštite od neobuzdanog dnevnog svjetla koje atakira i poigrava se s doživljajem noći. Uzela sam najdeblje zavjese koje sam pronašla, no one su se pokazale kao tek amaterski pokušaj matiranja neuništivog dana. Zanimljivo je što Norvežani uglavnom ne poznaju upotrebu roleta. U borbi sa svjetlosnim demonom u spavaćim sobama koriste se višeslojnim zavjesnim barikadama ili venecijanerima, a nije isključeno da su njihove oči manje osjetljive na noćni light show s kojim odrastaju. S druge strane otvoreno žude i pate za svjetlom što se vidi i u arhitekturi. Na modernim kućama dominiraju prostrane staklene površine zbog želje da se što više iskoristi sunce kada se smiluje i ukaže, a na prozorima su nerijetko tanke i transparentne tkanine korištene kao membrana prema vanjskom svijetu. Bilo kako bilo, svjetlo je u Norveškoj dragi gost, a ne nešto od čega se bježi i skriva.

Moje muke s nesanicom najizraženije su bile prve godine u Norveškoj, kada me gotovo konstantna dnevna svjetlost potpuno izbacila iz uobičajenog bioritma. Inače vrlo pouzdan unutarnji sat izgubio je kompas – često sam kasno zaspala i ranije se budila jer me svjetlost mamila na akciju. Na teži sam način naučila da je sjeverna svjetlost varljiva, a privid vječnog dana pomogao mi je redefinirati dotadašnje poimanje proljetnog umora. Daleko od početne egzotizacije, polarni dan mi sada jednostavno ide na živce i protiv njega mi se tijelo, svjesno ili nesvjesno, još uvijek buni. Da mi je netko prije rekao da će mi faliti noć i mrak vjerojatno bih konstatirala da je lud, no to bih zaključila i za onog tko bi mi rekao da ću jednog dana Rijeku zamijeniti Ålesundom.

Pada mi na pamet poznata izreka carpe diem. Polarni dan je zaista dobra prilika za hiperaktivne, a oni kojima uvijek fali barem sat vremena, gube svoju izliku jer u polarni dan stane zbilja mnogo. Ima i onih među strancima (kojih sve više dolazi), kojima svjetlo ne ometa san. Ja sam valjda predoslovno shvatila ono naučeno u djetinjstvu; po noći se spava, po danu se igra.

Još jedan izazov je objasniti djetetu da je vrijeme za krevet. Moj trogodišnji curetak koji već itekako ima svoj karakter i svoje „ja“, nedavno je s pravom ustvrdila da je u 8 sati navečer još dan. “Ali, mama, vidi”- male ručice potežu i razmiču zavjesu u spavaćoj sobi, “još uvijek je svjetlo vani!” Šah-mat. Strah me i pomisliti što će biti ako to ustanovi i u 11 sati navečer. Što napraviti kada ne pali uobičajeni argument kako svi idu na počinak kada padne mrak? To je možda pitanje za neki skandinavski mama-forum.

Rekli bi neki da mi ljudi nikad nismo zadovoljni, ni kad je dan predug, ni kad je prekratak. Ovdje je ta chiaro-scuro igra na jednom višem nivou i ekstremi su izraženiji. Iako se ne radujem ni tami, sivilu i mraku koji su tipični zimski motivi sjevera, ove sam godine objavila rat beskonačnom danu. Svjetlost se ovdje ne može u potpunosti ugasiti, ali mrak je zagarantiran već za 50NK. Dok moji ukućani misle da sam poludjela, ja s nadom stavljam svoju novu maskicu za spavanje i želim si laku noć.

Marketing