Povežite se s nama





U četvrtak se održalo otvaranje Riječkih ljetnih noći koje se već tradicionalno održavaju dugi niz godina. Nazočio sam prvom djelu otvaranja, odnosno performansu Olivera Frljića i Marina Blaževića pod naslovom „ Otkaz Frljiću i Blaževiću“. Naime Frljić i Blažević u svom performansu čitali su poruke mržnje sa Facebook grupe „Otkaz Frljiću i Blaževiću“, usmjerene prema njima i samim time prema  tolerantnoj Rijeci. Nakon ovih događaja koji su se zbivali u sklopu Riječkih ljetnih noći, nakon svih letećih jaja, kamenja i pomidora, pitam se jesmo li uistinu tolerantni ili je to samo mit? Da li se radi samo o maloj skupini ljudi koja širi mržnju ? Da li se upravo taj novi fašizam koji se često spominje u zadnje vrijeme, manifestira u simbolima i riječima te male skupine ljudi?

Proveo sam deset godina na kazališnim daskama i čvrsto vjerujem u to da je sve što se događa na pozornici odraz stvarnosti u kojoj živimo, pa tako i trilogija predstava o hrvatskom fašizmu koje su ispričale jednu priču o mržnji, koja je vjerujte prisutna i danas, itekako pa čak i u mlađim generacijama koje često uzvikuju na utakmicama i koncertima parole mržnje iz nekih povijesnih vremena koja se, toplo se nadam , više nikada neće vratiti.

Pojava Olivera Frljića u Rijeci je zapravo fascinantna.  Napravio je nešto što nitko nije ni slutio da se može dogoditi. Isprovocirao je „tolerantnu“ Rijeku i pokazao koliko smo zapravo tolerantni. Ono što je zasigurno uspio  je to da je naljutio mnoge. Mi svi živimo u nekim našim mitovima kako smo ovakvi i onakvi, a onda dođe tu i tamo netko izvana i dobro nas prodrma.

S druge strane, novi intendant je svojim novitetima privukao u kazalište gotovo sve generacije, a vjerujte teško je danas jednog srednjoškolca ili mladog studenta privući u kazalište ako nemate u programu nešto što će ga na prvi pogled osvojiti. Promjena programa je zasigurno pozitivna i vidi se pomak k suvremenom. Kazalište je utjecajan medij, vjerovali ili ne i za one koji rade u njemu i za one koji ga svakodnevno posjećuju. I kao što stoji u programu, kazalište je za sve generacije, a meni je jako drago kada vidim da mladi odluče jednu večer provesti u kazalištu i izađu sa stavom, nadahnućem, dojmom ili emocijom.

Ljuti me to što se neke od predstava često izvode na maloj sceni iza zastora, za malu skupinu ljudi, a samim time dobiva se osjećaj da se radi o privatnoj maloj sceni gdje se eksperimentira s publikom. Jasno za to postoji HKD na Sušaku. Kazalište je ipak otvoreno narodu!

Ja od kazališta nisam odustao. Umjetnička sloboda je temelj svakog narodnog kazališta. Kazališna umjetnost nije tu da ugodi svim stranama i da svatko izađe iz kazališta s osmijehom na licu. Normalno da svatko ima svoj stav i odnos prema onome što je vidio, osjetio tokom predstave i to se razlikuje od generacije do generacije.

Da se vratimo na početak. Ne podržavam nasilje i fizičke sukobe, nezadovoljstvo se može iskazati na brojne druge načine mirnim putem, bez ikakvih posljedica. Ja osobno vjerujem da živim u tolerantnoj Rijeci koja se može oduprijeti svim oblicima mržnje, diskriminacije i odbacivanjem onih koji su drugačiji.

Želim i dalje živjeti u Rijeci, u kojoj ću s osmijehom na licu prošetati Korzom i pozdraviti brojna meni poznata lica i uputiti im koju lijepu riječ. U Rijeci koja se razvija kao sveučilišni grad i samim time daje prostor mladima. U gradu koji obiluje brojnim događanjima i gdje se imam priliku kulturno razvijati.

Mnogi će reći da podržavam Olivera Frljića, možda će netko napisati u komentaru na Facebooku da sam jugokomunjara ili će me možda sutra kada budem šetao gradom gospođa Štefanić pogoditi jajem, a možda se to jaje i odbije od mene, ništa nije nemoguće. Jedno je sigurno, ne podržavam mržnju i fizičke prijetnje o kojima bruje mediji već mjesecima. Idu mi na živce.

Ljudi ponesite kišobrane, nešto se zamračilo vani. Prošećite se Korzom sa šarenim kišobranom, nabacite osmijeh, suprotstavite se tom sivilu.