Jeste li pomislili ikad, osvijestili činjenicu da ste broj? Matični, oib, porezni… Broj koji plaća poreze, prireze, kreditne rate, kazne, račune… Broju banci, broj u bolnici, broj u redu ovom ili onom. Koji je ujedno dozvolio da ga se uvjeri da je nekome stalo – do njega odnosno do vas, i vaše dobrobiti.
(Kažnjavanje zbog neposluha i neplaćanja je represija; Oni to nazivaju redom.)
Ok. Dakle, plaćate poreze, račune, kredite i kazne i omogućavate neposredno nekim čobanima da se uvuku u ono što se (novogovorom) naziva političkom elitom. Iako s elitom ima malo veze, a još manje s inteligencijom, sposobnošću il’ bilo kojom drugom relevantnom vrlinom. Popušili smo, i to je to. Pripadnici elite brzo zaborave što su do jučer bili; uvježbavaju stav i ekspresije ispred ogledala da bi, sigurni u sebe, stali ispred upaljenih kamera i ozbiljnih izraza lica izgovorili pokoju ‘jaku’ riječ. Pritom gledaju direktno u oči jer to uvijek pali, i kažu vam da je – ‘situacija kritična’. Riječ ‘kritično’ kod ljudi izaziva strah i paniku. Uplašeni ljudi ne razmišljaju ni logično ni trezveno, vide samo opasnost tamo gdje je realno nema. Ljudi traže zaštitu. Pa makar to značilo da će se morati odreći i dijela svojih osobnih sloboda: kretanja, govora. Strah je vrag. A s uplašenim ljudima tako je lako vladati, pitomi su poput ovčica. Amorfna masa bez stava, kritičkog promišljanja i logike zdravog razuma. Manipulacija masom efikasno je sredstvo za postizanje ciljeva upitnih moralnih vrijednosti. Upornim ponavljanjem mantre o kritičnoj situaciji i nesposobnoj i nepripremljenoj vlasti, postiglo se to da su uplašeni sami proširili priču o silovanjima i kriminalu počinjenom od strane izbjeglica. Ne samo da je to beskrajno tužno; bezobrazno je prema onim četama samoorganiziranih volontera, odredima policajaca i pripadnika svih drugih institucija, koji su pokazali svoju veličinu pomažući ljudima da se osjećaju kao ljudi. Nužno je dovesti vojsku. Vojska dolazi uglavnom s naoružanjem. Ugledajmo se na Mađarsku, oni su pripremili svoje tenkove, cijevi su usmjerene ravno na onaj čvor jada i nevolje. Opasnost od posranih pelena djece izbjeglica ne smije se zanemariti, nipošto. Uvedimo policijski sat, zašto ne bismo? Za premijersku stolicu se ionako zagrijava – policajac.
Greška u organizaciji, smatram, nije počinjena ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji ni u Srbiji ni u Makedoniji. Greška, i krivnja dakako, leži u šutnji i zlomislenosti Europe i njenih dobro uhranjenih birokrata. Onih kojima mi, brojevi, plaćamo njihove bajkovite beneficije. Krivnja je u onima koji su krenuli uvoditi demokraciju u zemlje poput Sirije, Afganistana, Iraka, ne zato da bi tom stanovništvu bilo bolje, nego zato jer tamo ima prirodnih resursa, a oni znače novac, i još novca. Jer kad se nesmotreni zeko poflička u nekoj europskoj šumi, ne treba čekati dugo da se velika kuća obojana u bijelo javi nekim proglasom, oglasom, inicijativom, mišljenjem etc. Sada, reakcija stiže brzinom puža, koji pati od progresivnog artritisa. A kada naša predsjednica (‘Zovite me Zabrinuta’), nakon onog ‘situacija je kritična’, kaže i da je kontaktirala malog mjesečara u UN-u, ja bih da mi netko kaže, onako ozbiljno – ma tko tu koga bez one stvari? Nakon što su se tisuće podavile, nakon što su tisuće obitelji razorene, rastavljene, nakon što je svjetska elita proizvela (i opet) more siročadi i, u konačnici, posijala bijes i ljutnju, kao sjeme za još novih sukoba (jer, ruku na srce, sukobi su nekima zaista potrebni, oni znače još novca), tko još zove Ban Ki Moona? Zbog čega? Tko još misli da je Njima stalo? I zašto, kad su ljudi bez utjecaja, bez novaca i položaja i političkih pedigrea pokazali da mogu i hoće i znaju biti – samo ljudi.
Fadumo Musa Avrah mlada žena, izbjeglica iz Somalije, rekla je: ‘Svatko je od nas u svojoj zemlji bio netko, ovdje smo svi – nitko.’
Jer da, njihovi identiteti stali su u vrećicu ili dvije. Možda je to nekima poznato.
Iako cvilim svakodnevno dok traju vijesti, istovremeno sam baš sretna: živim u jednoj zbrčkanoj zemlji u kojoj ima ipak više Ljudi. Još da se riješiti situacijom konsterniranih koji bi dozvali vojsku na granice i ulice, zatvorili granice i tako to…
Onako usput, je l’ može netko odvest Koli na pecanje?
