Aleksandar Sergejević Šćerbakov? Čovjek koji je bio postavljen za sekretara Saveza književnika u Rusiji 1934. godine, unatoč tome što je sam s književnošću, kulturom uopće, imao malo veze. Ali je poput svakog zatucanog poslušnog vojnika sustava, kvalitetno i detaljno odrađivao čistke unutar kulturnoga miljea, provodeći cenzuru pisane ( i izgovorene) riječi i činivši sve što je bilo potrebno da se kulturnjaci krenu međusobno natjecati u denunciranju. Neke stvari (tada, a možda i danas) činile su se poradi gole kože, komada odjeće i neizvjesne količine hrane jer spomenuti je Savjet odlučivao i o tome kojem književniku koliko i kako ima biti dodijeljeno materijalnih dobara.

Kako je izgledao dotični Šćerbakov ne znam, niti mi se dalo kopkati po bespućima interneta u potrazi za ovakvom informacijom. Učinila mi se manje bitnom jer tog Šćerbakova u svojoj mašti mogu lako povezati s našim aktualnim ministrom nečega što bi se trebalo nazivati kulturom. U zemlji u kojoj već poduže vrijeme taj za mnoge vlasti imaginaran pojam moli za malo infuzije. Ili barem morfija, da ne boli tako jako dok ju čereće i ubijaju boga i sav smisao u njoj. Budimo iskreni, kultura je uvijek bila tek dijelom predizbornih pamfleta. Na kulturu se nitko ne pali s istim žarom kao na priče o djedovima i pradjedovima partizanima i ustašama.

Usijale se tako zadnjih dana dobrano i društvene mreže, snebivaju se ljudi zbog izostanka reakcije prvog čovjeka resora kulture, kulture čijom je prijestolnicom postao i ovaj čudnovati Grad. U nekom sam komentaru negdje napisala, jer nikad ne mogu zadržati jezik za zubima, kako nije nužno biti kulturan da bi u Hrvatskoj obnašao dužnost ministra kulture. Kao što za bilo koju ministarsku funkciju, ma za bilo koju funkciju uopće, ne moraš imati kompetencije, ne moraš poznavati jezike, ne moraš imati fakultetske diplome, sve se može srediti, može se prepisati, platiti i potplatiti… Sve je moguće u zemlji u kojoj jedan od prvih ljudi vlasti besramno izjavljuje kako je moral relativna stvar. U zemlji u kojoj pak prvi čovjek te iste vlasti grije stražnjicu ispod dekice dok narod na stadionu, na nekoj posve benignoj utakmici, daje do znanja da je spreman, za dom spreman. Možda je i biti spreman relativan pojam. Ili je tu riječ samoo nepoznavanju jezika i povijesti vlastite domovine.

Pa dakle, kada takva vlast bira ministre naravno da će i za resor kulture izabrati poslušnika sustava, onoga koji provodi čistke, onoga koji će nam svima dati do znanja da je i kultura ne samo relativan već i gotovo pa nepotreban pojam, pojava koju se treba odstraniti, ali ne nužno kirurškim skalpelom, može i ovako, divljački, nekulturno.

Isti je to ministar koji će se od početka svojega ministrovanja ne jednom posprdno osvrnuti na ulogu Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, na Drvar, akobaš hoćemo, na partizane, na koješta što čini našu povijest, učinivši tako da se svi moramo sramiti nečega što je bjelodano jasno čitavome svijetu, već odavna.

Pa molit ću lijepo, građanke i građani novoproglašene prijestolnice kulture, zar vi uistinu očekujete da će ministar kojemu je antifašizam, sloboda riječi, izražavanja i mišljenja tek materijal za primitivne ispade u javnosti, koja tako skupo plaća općenito sve ministarske eskapade, samo tako, olako, bez da trepne, čestitati Gradu čija je osobna karta izrazito antifašistička (nekim unutarnjim elementima negodovanja unatoč), slobodno mislilačka. Gradu koji je pokazao potrebnu i poželjnu dozu civiliziranosti na posljednje održanom referendumu o istospolnim zajednicama. Gradu u kojem je nogometna utakmica čista dosada jer tamo nitko nije nikad za dom spreman. I još k tome Gradu koji na svom vezu drži Titov brod (ostavimo sad sve naše prijepore po tom pitanju po strani).

Dajte, pa čestitati mogu samo kulturni ljudi. A kultura je nešto što se uči za čitavog života, izgrađuje i nadograđuje. Uči se ne samo iz knjiga već i iz života i primjera drugih ljudi, poglavito onih koji su ostavili svoje riječi i dali svoje živote zato što su vjerovali u nešto što mnogi, a naš ministar pogotovo, nikad neće spoznati.

Neki ljudi, eto tako, kroz život tek prođu dišući, a bez da ga uistinu i žive. Prokletstvo je to cinika i onih kojima je većina pozitivnih stvari ništa više od relativnog pojma.

Uostalom, što bi nama jedan Hasanbegović mogao reći? Kako bi on to mogao čestitati?

Recitirajući Kamova? Ili možda po uvjerenjima bližeg D’Annunzia?

Jer teško se pronalaze riječi za Grad u kojem nitko nije za dom spreman (u ‘onome’ smislu), ali će radije krepat nego molat.

Trebao bi to netko objasnit ministru.