--------------------------------------------------
--------------------------------------------------
Stoji li uz srp i čekić zvijezda petokraka, radi se o simbolu komunizma. Ali ako imate samo srp i čekić onda znajte da je riječ o simbolima industrijskog proletarijata i seljaka, točnije njihovog jedinstva (jer jedno bez drugog ne ide). Simbol plavih tuta i traktoraša. Radnika. Koji su nekad imali svoje savjete i sindikate. Njihova djeca išla su u škole u kojima su napamet bubali podatke o Sedam sekretara SKOJ-a. A onda se pojavilo sedam (i više) patuljaka s Pantovčaka koji su upalili svoje fenjere i rasturili ne samo mrak već i koješta drugo. Pod hitno smo pozaboravljali i poskidali imena sedam sekretara SKOJ-a, ubijenih odavno, ali zbog svojih ideala, ne zbog financijskih malverzacija. Ove prve smo osudili još i mi naknadno kao potencijalne diktatore i tiranine, ove druge branimo dok im se ne dokaže krivnja, a i kad se dokaže ujest će vuk magare i ništa se nikome desiti neće. U međuvremenu napeto pratimo što se s istima zbiva, kako im je ‘tamo unutra’, i slušamo one koji su, zasad, još uvijek vani dok nebuloziraju o svom poštenju i tuđem kurvarluku.
Pod spomenutim svjetlom fenjera nas je neka nova bagra uvjerila da staro ne valja, da sindikalizam smrdi na komunizam, da nama ne trebaju plave tute ni trliši jer mi smo zemlja turizma, imamo sunca žutog i mora plavog kao nitko na svijetu, a i ljudi smo od trgovine: prodaj, kupi i nadasve zajebi.
Vremena su se promijenila, zapuhali su novi vjetrovi i odnijeli radnike i seljake.
A onda iznebuha, dođe taj predsjednički vapaj o snažnoj želji da se pojede komad kruha od hrvatskog brašna. U tom je vapaju bilo svega – i gladi i zatomljenog kruljenja crijeva, ženske sentimentalnosti i rodoljublja i pokušaja da se dopadne zaposlenicima i onim ostalima.
Možda da našoj plavojki netko prišapne kako bi mnoge Hrvatice i Hrvati kusali kruha, može i onog od jučer, može i s neke akcije, od kakvog bilo brašna. Nakon što poneki mjesec i godinu ne dobiješ plaču, svejedno ti je.
Jeli bi kruha i oni iz Imunološkog, oni iz TIBO-a, oni iz omišaljske DINE, i blokirani bi jeli i deložirani, svi oni koji su nekad bili radnici, a onda ih je zajebalo i zadesila ih je gorka sudbina zaposlenika. Ah da, k tomu i ta glupa ljudska navika da jede.
Već dvadeset i kusur godina fenjeri svijetle; mi sve to dragocjeno vrijeme uvijek iznova nešto počinjemo, sad ćemo, evo samo što nismo, ali ne događa se ništa, još uvijek smo na početku; mijenja se samo intenzitet krize i broj onih čije je privremeno boravište neki istražni zatvor. Mijenjaju se datumi na kalendarima šutljivih koji još čekaju svoje plače. I mijenja se broj novoizgrađenih trgovačkih centara na čijim policama ima svega osim hrvatskog brašna. Uopće, bilo čega hrvatskog.
Kruha, kaže predsjednica. I igara, zaorilo se Trgom svetoga Marka. Na domaći način, prema pravilima cinika koji nam se i dalje smiješe s naslovnica i televizijskih ekrana, smiješe se i viču – ‘Dr’šte lopova!’ Njihovo mišljenje o svemu još uvijek slušamo, a i nerijetko uvažavamo.
Hladno pivo to lijepo pjeva: ‘Pali smo bez ispaljenog metka.’
Mislim da nijedna kolumna ne može prenijeti svu tragičnost sadržanu u stihovima njihove pjesme Firma. Ako imate vremena, dok čekate plaču, ili ste u redu na blagajni nekog trgovačkog centra, ili lajkate na fejsu hrabrost onih koji kažu ‘Odjebite’ dok samo tako ležite i promišljate vlastitu sudbinu, poslušajte ovu stvar.
Usput, pokušajte se prisjetiti one afere ‘Žito’ u kojoj je nestalo brrrrdooo brašna, našeg, hrvatskog. Da li je ikad itko za to odgovarao? Ja se eto, zaista ne mogu sjetiti.
I naravno, uživajte u ljetu, ljetnim festivalima i domaćim aferama.
