Znate na koju Pepeljugu mislim? Ne, ne na onu sponzorušu iz bajki neurotične braće Grimm; mislim zapravo na sve žene koje su se pukim djelovanjem prsta sudbine zatekle da žive u zemlji Hrvatskoj, a pri tom su (avaj!): a) još neudane b) rastavljene.

Osobno sam prosječno žensko čeljade, sretno rastavljeno i sasvim realizirano. Ali mi zvocaju pojedinci iz okoline, sve češće i upornije (pogotovo nakon xl rođendana) ono vječno i već izraubano: pa nemoj-daj-a zašto ne bi… Drugim riječima, ajde se i ti zajebi još jednom. Bo, al’ kao da se prije bilo lakše zajebat. Sklona romantici (ali i dramatizaciji), nalazim se u grupi  dinosaurica koje još čekaju princa na konju. Dobro, istina je da se moji nesuđeni prinčevi uvijek strmopizde negdje putem, i da do mene na kraju došepesa samo konj… Ali kažu da nada umire posljednja.  E ali… Ali, ali, ali… Sve je lakše kad si mlad (to stoji), ali  još je lakše kad se u tvoje napore i htijenja ne upetlja treća osoba, i to još –  Wonder Woman. Predsjednica, po naški. Jer, ruku na srce, nije ona zajebala samo mene, jok, zaribala je ona sve poštene hrvatske slobodnjače. Pepeljuge s početka teksta.

Ergo, što se promijenilo…  Nekad se znalo kako, uglavnom, ljubav prolazi kroz želudac. Nije nužno al je neophodno da se znaju osnovni pravci kretanja po kuhinji. Pa onda radiš li il’ se samo larfaš ispred ogledala… E, čini mi se kako su sva praktična pitanja u tom smjeru danas – nestala. Pritom ih nisu zamijenila ona o dosegnutoj fazi intelektualnog razvoja.

Jer sad te pitaju znaš li vozit brod, ili barem traktor, znaš li farbat, pa kako stojiš s poluatomatskom, skočiš li u ribe koji put zorom, prije nego li djecu nahraniš, moliš li se redovno, imaš li sluha, kako stojiš s Thompsonom…  A pločice, kako ti ide s pločicama? Ono, ako može predsjednica, a što si ti kao bolja od nje?! Mislim, jesi li ti odavde uopće?!

Jebate, pa prođe te želja u stotinki sekunde, sve da znaš da ćeš crknit sama na pustom otoku na koji će te prognat il’ ćeš pobjeć zato što si sva takva nikakva  i za niš’.

Sad sasvim ozbiljno, gledajući Nju na ovogodišnjoj Alci, činilo mi se, ma šta činilo, bila sam sigurna da će žena-zmaj za tili čas preskočit ogradu, uzjahat vranca (konja) i pokazat kako žena gađa, a kamo nego u sridu!!! Možda načinit usput kažin pa skočit istim tim konjem do place po špežu pa kući skuhat ručak u tri slijeda plus slatko za kraj pa onda na rivu na kafe pa brzo do predsjedničke palače (Split-Zagreb) zalit cvijeće pa djeci kupit knjige za školu pa ispsovat muža jer se nije ošišao i opet nije smeće iznio a ona ne stigne, jebate, ne stigne sve to, mislim, nije da ne bi mogla, al mora stić na gažu i zapjevat rodoljubnu i onda odklipsat negdje, ne znam više gdje, u Smokvicu, u Dugopolje, Washington, vamte-tamte, na neku akciju, makar i nogometnu, jer Ona je sve to pa i više, i cheerleader mačka, tko igra nije bitno, samo nek’ ima kockica, da, ona stigne i na utakmice, evo samo čas, da ukiseli krastavce; ja sad ne znam  gdje je, ne mogu ju više pratit, vrti mi se u glavi, a isto sam plava kao i ona i ne znam di je i u čemu je problem i kako ona sve može, a ja se bijedna moram pripremit psihički i za pranje prozora, a kamoli još štogod drugo? Nit vozim  traktor nit brod, ne farbam (bojim se visine čak i dok stojim na štiklama) i znam samo odjebat do ribarnice, ništa ribolov i te radnje…. A vidi mi Nje, sa stilom i dugim  trepavicama i uvijek postojana, i nasmiješena, simpatična i empatična, prigodno sa suzom u oku, općenito žena za sve prigode. I krave muze, a meni je i ona makina za mlijeko na placi znanstvena fantastika. Gruppie curke sa splitskog pazara pišu joj haiku poeziju… A ja? Ja znam samo da ništa ne znam. Osim:

Drva cijepa sama. 

I opet.

Tko je smjestio Pepeljugi?

Predsjednica.