Tako nekako se čini, što smo gladniji, jadniji i siromašniji to smo skloniji prihvaćanju svega i svačega što nam se podmeće kao neko izuzetno važno pitanje, a servira nam se na dnevnoj bazi, u neograničenim količinama. Istini za volju, nije da smo ikada bili posebno propitljivi i sumnjičavi, zasigurno nismo kao drušvo sazreli za tako nešto, možda će biti generacije iza nas, a možda su nam genetske predispozicije takve da nema nade, da smo sve zajebali još tamo negdje u stoljeću sedmom. No ono u čemu smo dobri i u čemu djelujemo kao složna ekipa jesu situacije u kojima treba sakupljati lovu za nešto, bilo što. Mi smo skoro pa najorganiziraniji sakupljači na svijetu. Što je lijepo, ako je razumno. Naime, zadnjih se mjeseci, a nekako posebno zadnjih dana na sve strane prikuplja novac za obnovu vukovarskog vodotornja. I to je u redu, s obzirom na njegovu simboliku. Ono što nije u redu jest da smo ponovno (već je zamorno pomalo) propustili vidjeti kako to ipak, u konačnici nema ama baš nikakve veze sa dobrobiti hrvatskoga naroda. Jer u istom tom gradu postoji i jedna osnovna škola, ona Nikole Andrića, škola za koju je vrijeme stalo 1991. s prvim gelerima i granatama koje su pale na grad. Njeni učenici imaju priliku, i tako već godinama, učiti povijest svoje zemlje u učionicama koje prokišnjavaju, pisati svoje ispite znanja između zidova koji prijete urušavanjem. Tu je također i Ekonomska škola čiji su učenici smješteni u prostorije nekadašnje osnovne škole, koja svojih učenika više nema,pogodite zašto. Srednja ekonomska škola obnavlja se već više od deset godina, ili da budemo precizniji, ona još čeka na početak obnove. Za kojom vapi i Gimnazija, a i Strukovna škola Vukovar. Pa da ne idemo dalje.
Vukovarski vodotoranj treba obnoviti, bez sumnje, ali možda ne bi bilo loše postaviti prioritete, barem jednom, ili barem u Vukovaru.
Budućnost zemlje i naroda počiva jednim dijelom na prošlosti. Onim drugim, većim, počiva na viziji svijeta kakvog bismo trebali ostaviti mladosti, upravo onoj koja u ovakvim školama uči pizdarije o europskim vrijednostima. Nažalost, te mladosti neće uskoro biti u ovome, poviješću prebogatome gradu, pa tko će se onda ponositi obnovljenim vodotornjem, tko će nastaviti pričati, i živjeti uostalom.
Ponovno kolektivno progutana laž, kao već mnogo puta. Garniture vlasti se smjenjuju, njihove boje možda i jesu različite, ali namjere su im uvijek iste, kao i način obmanjivanja, a i osiromašivanja naroda. Jučer ploče na ćirilici i latinici, danas vodotoranj, sutra možda nešto drugo, a možda tek ponavljanje gradiva. Kad si gladan nisi svoj, pa ne misliš, ne razmišljaš, ne pitaš što je važnije, prioritetnije. A vlast zna, i lijeva i desna, da je znanje opasnost, inteligentni ljudi mogli bi se oteti kontroli. Zato ih je bolje na vrijeme podjarmiti, prodati im priču o identitetu i domoljublju, u začetku razbiti pokušaj razotkrivanja svih oblika kretenizama, koji u našoj maloj zemlji za velike zajebe dobivaju ogroman, ogroman zamah.
Draga nacijo, ne bi li bilo bolje da skupimo glave i ono malo para što nam je preostalo pa izgradimo jednu građevinu nalik britanskom Toweru, s istom namjenom koju je ovaj imao u jednom, mračnijem dijelu svoje povijesti kada je služio kao tamnica. I onda bismo mogli u taj naš Toranj ubaciti sve lažove i lopove, mislim na ove velike lopove, ove što se hvataju za srce, ove što ne dolaze na svoje preplaćene poslove, ove što nemoralno uzimaju dok čekaju da ‘institucije odrade svoj posao’, ove što nas deložiraju i kamatare, ove što niti ne skrivaju svoje licemjerje. Mogli bismo ga nazvati Tornjem istine. Samo da se ne pokoljemo oko toga hoće li biti dvojezičan natpis. To bi mogao biti naš kolektivni ispit, da vidimo jesmo li evoluirali u društvo koje preispituje.
I na kraju, ako netko poželi izvrijeđati me zbog ove kolumne, vodotornja i hrvatskih svetinja, dio moje obitelji je upravo iz Vukovara, nemam ‘krivih’ krvnih zrnaca, samo ‘krivih’ razmišljanja, ili pravih, kako se uzme. Priče o ovome Gradu znam, i dalje sam uvjerena: domoljublje je nešto više od vodotornja, domoljublje je svijest i znanje.
