U potrazi za riječkim identitetom

U zadnjih par mjeseci vode se rasprave o kandidaturi Rijeke za europsku prijestolnicu kulture s osnovnim konceptom manjine, voda i industrija. Većina će se složiti da su multikulturalnost i industrijska baština odigrale važnu ulogu u životu našeg grada te da su doprinijele razvitku osobnosti, različitom načinu razmišljanja ljudi te naravno ono najvažnije, a to je tolerancija i miran suživot.

Često me ljuti kada vidim po različitim portalima ili čujem da netko kaže kako Rijeka nema svoj identitet. Nakon toga često ulazim u dulje rasprave, ali naravno sve na pristojnom i kulturnom nivou. Međutim postoji još bezbroj stvari koje bi se mogle realizirati unutar koncepta za kandidaturu Rijeke kao prijestolnicu kulture i koje su dio jedne slagalice koja kada se spoji čini jednu jedinstvenu sliku Riječkog identiteta.

Uzmimo za prvi primjer avangardnu umjetnost koja Rijeci nikako nije strana. Sjetimo se Janka Polića Kamova o kojem se vrlo malo znalo skoro cijelo stoljeće, dok se njegovim životom i radom nije pozabavio prof Mladen Urem iz riječkog arhiva. Ta osebujna ličnost je među prvima priznala nove tendencije avangarde koje su pristizale iz Španjolske, gdje je i on sam boravio neko vrijeme. Svojim je djelima, bez cenzure, ostavio veliki trag u hrvatskoj književnosti. Kroz svoja djela čak i progovara o istinskim događajima koji su obilježili njegov život u Rijeci, ali i zbog kojih je odlučio otići na brojna putovanja. Njegovo djelo i život obasuti su mnoštvom tajni. Brojni rukopisi koje je čuvao Miroslav Krleža nakon njegove smrti nestali su, a u Krležinom djelu Gospoda Glembajevi kao da je opisana propast riječke patricijske obitelji Polić, samo u malo izmijenjenom izdanju. Dakle ovaj karizmatičan književnik sastavni je dio riječkog identiteta i doprinio je drukčijem pogledu na Rijeku.

Dvadeset godina nakon njegove prerane smrti u Rijeku dolazi talijanski pjesnik Gabriele d Annunzio, te njegova vladavina u Rijeci ostaje zapamćena u duhu futurizma. U riječkom kazalištu bili su u za ono vrijeme prikazivani vrlo neobični i apstraktni događaji specifični za futurističku umjetnost. U Rijeku je u više navrata dolazio i talijanski začetnik futurizma Filippo Tommaso Marinetti. Dakle, grad koji je u prošlosti bio ispred svoga vremena, u prošlosti koja nipošto ne smije biti prešućena i trebala bi biti sve više pristupačnija riječkoj javnosti.

Ne zaboravimo lik hrabre Karoline Riječke koja danas postoji u obliku figurica u različitim galerijama, a upravo je ona prema povijesnoj priči svojom domišljatošću i hrabrošću spriječila bombardiranje Rijeke od strane engleske flote. Kada smo već kod nakita, dohvatimo se malo i Morčića. Taj nakit je vidljivi znak identiteta, oznaka pripadnosti Rijeci i Kvarneru, a priča o Morčiću seže u 16. stoljeće kada su prema narodnoj predaji riječki muževi svojim ženama dali izraditi naušnice-morčiće u znak gotovo nemoguće pobjede nad Turcima koji su harali Rijekom i okolicom.

Zanimljiva i koloristički obojena povijest, a tu su i pripadnici raznih naroda koji su se zadržali i ostali na ovom području te tako doprinijeli jednom drukčijem pogledu na grad koji teče. S razvojem industrije razvijala se i arhitektura koja Rijeku ne svrstava u tipičan primorski grad, već poprima obilježja secesije, historicizma, baroka i klasicizma. Kao srednjoeuropski i mediteranski grad često se hvalimo industrijskom baštinom i lukom, međutim vrlo slabo se radi na tome da se ona očuva, skoro ništa, dok se uporno ističe njena vrijednost, ona propada.

Riječki identitet razvijat će se i dalje, u kojem smjeru i tko će biti glavni sudionici u njegovom stvaranju pokazat će budućnost. Ja ću i dalje pisati, ne dam se pokolebati jer vjerujem u opstojnost identiteta zbog kojeg se razlikujemo i često dajemo boje u ponekad sivu i nepredvidljivu životnu stvarnost.

Leo Šamanić