Upravo sam se vratila iz grada. Dvoumila sam se, ali ipak nisam otišla u kazalište na najavljenu Frljićevu predstavu (performans, kako vam drago).

Nisam otišla. Ne zbog Frljića. Nego zbog čudne atmosfere oko toliko jednostavne stvari – prava na govorenje.

Radi se o jednom sasvim ženskom, sasvim intimnom stavu. Pred malo sam odgledala neki film vezan za Prvi svjetski rat, ne sjećam se pretjerano detalja, ali pamtim scene silovanja: djevojaka, žena, starica. Majki. Baka. Nekoliko dana kasnije odgledala sam dokumentarac o Hirošimi; između svih ostalih gadosti ponovila se već poznata priča o bezakonju, i o silovanju – djevojčica. Djevojčice su bile stare između šest i maksimalno dvanaest godina.

Nemam riječi kojima bih opisala emocije. Pomislih, kakva je strahovita sudbina, ta, ženska. U svim nedaćama svijeta, u svim ratnim strahotama, uvijek i oduvijek nastradaju prvo djeca i žene. U jednoj od svojih fenomenalnih knjiga, veliki gospodin Grass podsjeća na patnje i torture kojima su žene bile izložene u Poljskoj: prvo su ih maltretirali i silovali Nijemci, onda su stigli osloboditelji Rusi i ponovili na njima isti postupak. Nemojmo se zavaravati, njemačke žene teško da su prošle bolje, njih su silovali kako bi kaznili naciste i nacistička zlodjela. Možda, ne, sigurno bismo mogli na ovaj način navoditi ratove koji su se dogodili, ratove koji se događaju, i one koji se imaju tek dogoditi u bilo kojem kutku svijeta: uvijek, ama baš uvijek i bez iznimke žene i djeca moraju platiti nešto što je počinio netko. Samo zato jer su iste nacionalnosti ili vjeroispovijesti kao i počinitelji zločina. I sve se vrti u krug. Za žene, svakako.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i rata u BiH, stotine i tisuće žena bilo je silovano. Mnoge su od njih ostale trudne. Mnoge od njih počinile su suicid, a mnoge rodile, a što je još važnije – odgojile su. Djecu začetu u boli i zločinu. Iskorištavanje sile, dokazivanje muškosti silom, stjecanje ratne slave silom; ne postoje opravdanja, ali osobno ne vjerujem ni da postoje i adekvatne kazne.

Večeras (dok ovo pišem) pet žena u riječkom kazalištu iznosi svoje priče. Niti jedna od njih vjerojatno neće ispričati drugu priču osim da je bila mučena, silovana, ponižena, da su ju tukli, pljuvali, doslovce gazili, vršili nuždu po njoj, prijetili da će joj pobiti ostatak obitelji (i djecu). Ali vjerojatno (nikad)  neće moći vjerno vam prenijeti bol koju je doživjela i koju još uvijek živi. Svakodnevno, tupo, uporno i umorno. One su svih nacionalnosti.

I zato me zanima, otkuda bilo kome pravo, otkuda pravo ijednoj osobi (bez obzira na spol i dob) da osporava ove priče, otkuda pravo da osporavamo PRAVO  da se ispričaju boli, izgovore strahote. A za  to je potrebna hrabrost, ogromna. Jer kad ženu ponižavaju, onda to muški rod čini veoma svirepo, veoma polako, ali temeljito.

Ne doživljavam ovaj performans kao napad na moju Domovinu, niti smatram da je time okaljana uspomena na i jednog od mojih poginulih prijatelja iz djetinjstva i mladosti (svi su redom imali devetnaest godina). Mislim da ne bi zamjerila ni moja velika prva ljubav koja je  nekoliko dana nakon dolaska na bojište stala na minu. Oni su svi bili dobri momci. Želim vjerovati da su poginuli s razlogom, zbog ideala, zbog ljubavi. Zbog toga da se može govoriti glasno.

‘Moje je pravo da se ne složim s vašim mišljenjem, ali ću umrijeti za vaše pravo na mišljenje.’ (Nekako tako rekao je Voltaire, ispričavam se ako citat nije vjerno prenesen.)

Dakle, muškarci (odnosno, vi koji se tako osjećate), nije ovdje bitan Oliver, nije niti Obersnel, ma nije nitko, zaboga. Važne su ŽENE, važna je njihova priča, važna je njihova sloboda da govore. Samo to. Bez politike. U silovanju nema politike. Samo jad, i poniženje.

I sretan vam svima praznik, svaki dan.