Citiram: ‘Unese li učenik u školu oružje ali ga pritom ne koristi, odnosno nikoga ne ugrozi, dobit će, ako je osnovac, strogi ukor, dok će srednjoškolac zaraditi opomenu pred isključenje iz škole.’ U nastavku ovog citata stoji kako tek u slučaju da učenik oružje koristi i na taj način ugrozi sigurnost drugih učenika, može dobiti najtežu kaznu – preseljenje u drugu školu odnosno isključenje iz iste. Možda neki ukor ili opomenu pred isključenje.
Ako se ne varam, pred malo je vremena napisan i pravilnik (ili zakon, kakogod) o pravima prosvjetnih radnika u slučajevima u kojima su njihova prava povrijeđena od strane učenika, narodski rečeno, kad ih učenik stjera u rodno mjesto i usto im prilijepi jednu iza uha, vrijeđa ih i maltretira na raznolike načine. Nisam upoznata s time stoji li u tom pravilniku i nešto o pravima prosvjetnih radnika ako im se priprijeti nekim komadom oružja.
Koliko god da se trudim, meni ipak nije jasno i ne mogu razumjeti o čemu smo to upravo počeli pričati tako hladnokrvno? Moja prijateljica, profesorica u jednoj riječkoj školi kaže kako je takav pravilnik zapravo dobra stvar jer moraju postojati pravila za slučaj da… Da što? Maloljetnik zapuca? Onako kao u Americi, zemlji koju volimo oponašati u svemu što ne valja, naravno.
Nekima od nas su Floydi i njihov ‘The Wall’ bili (i ostali) svojevrstan izričaj tinejdžerskog buntovništva, potrebnog dakako, jer biti protiv i buniti se nema uvijek negativne konotacije. Dapače, potrebno je i poželjno. Floydi sviraju još uvijek, ali nisam sigurna da njih razumiju ovi novi klinci. I nije da su oni tomu krivi.
Jer smo im mi ponudili nešto drugo; ponudili smo im seksualiziranu realnost, uvjerenje da je jedino važno u životu ludo se zabavljati i pokazivati sise i dupeta ili izbrijani metroseksualni torzo, ponudili smo im big brothere, prilike da postanu instant pjevački meteori; nikad nije bilo lakše postati zvijezdom i ukazati se na tv-ekranu. Ponudili smo im kulturu umjetnih grudi, trepavica i kartonskih obličja, plastičnost i blaziranost u svim oblicima, naučili smo ih da je u redu biti bezvezan i bezličan.
Svu onu mladost koja osvaja medalje i priznanja, pokoravajući svijet svojim znanjem i trudom, njih smo gurnuli negdje dalje, u stranu – njima je dovoljno točno osam sekundi u prime-timeovima (mjerila sam), jer oni nisu zabavni. Čak štoviše, dosadni su nam, neuzbudljivi. I ne podižu gledanost.
Onu Warholovu o svačijih pet minuta slave, ispravite me ako griješim, mi smo nekako izvrnuli naopako; ne vjerujem da je Warhol baš ovo imao na umu.
Nestali su nekadašnji uzori i ideali, a novi kao da se nisu pojavili. Ili jednostavno nisu dovoljno glasni u ovom svijetu lude zabave i samo zabave koji se vrti poput poludjelog vrtuljka, van kontrole.
S ovog su vrtuljka odavno otišli neki tamo Nerude, Hemingwayi, Cheovi i Lutheri. Njihovu smo energiju i zanose zamijenili ‘lajkovima’ na društvenim mrežama.
Neke su generacije u školskim torbama nosali karte za briškulu, ‘Startove’, cigarete ukradene od staraca. Ili su nosili nogometne lopte umjesto knjiga.
Danas možda i ne znamo što djeca nose u svojim torbama niti što bi im moglo pasti na pamet nositi u njima. Stoga ćemo, ako ništa drugo, donijeti Pravilnik o tome kako ćemo ih kazniti ako se usude zapucati na nekog, onako, kao u američkim filmovima i serijama, a i u stvarnom životu. Ili ako budu dilali droge, snimali i dijelili porniće, kladili se i kockali, udarali svoje nastavnike i one koji su drugačiji, ma što to značilo. Ili ako budu dizali svoje još nerazvijene desnice u zrak. Ili pretukli nekog na cesti zbog vrećice grickalica.
K vragu, što smo to napravili svojoj mladosti? Zašto nismo imali strpljenja i vremena objasniti im o čemu zapravo pjevaju tamo neki Pink Floydi?
