Povežite se s nama

Fiuman Plus

Zuhra: Slab sam na Rijeku zbog mladenačkih ljubavi, druženja i lijepih uspomena

Objavljeno

na




Popularni Zlatan Zuhrić – Zuhra ovog će ljeta nakon desetak godina ponovno nastupiti na Trsatskog gradini, a na raspored je je 21. srpnja njegova vrlo zanimljiva predstava “Ocat i sin” koji izvodi s Tinom Sedlarom. Bio je to povodom da porazgovaramo sa Zuhrom o predstavi, ali i nekim drugim temama…

Predstava je poznata u cijeloj regiji, a uskoro nastupate i na Trsatskoj gradini. Riječka publika već sluti da ih očekuje punih 80 minuta smijeha – otkrijte nam zašto je predstava tako brzo osvojila simpatije gledatelja svih generacija?

“Za početak, ja obožavam Trsatsku gradinu, a prošlo je desetak godina otkako smo Enis i ja nastupali ondje. Gradina je idealan prostor, a divne Riječanke i Riječani uživat će u atmosferi i prostoru, a nadam se i našoj izvedbi. Predstava je zanimljiva svim generacijama upravo zbog toga što se temelji na stvarnim životnim situacijama. Imam sina od gotovo 18 godina i ja zaista živim s tim, to je oživotvorenje jedne situacije oca i sina u toj dobi. Na taj način obuhvaćeno je razdoblje moje mladosti, ali i generacije koja sada situacije proživljava na jedan drugačiji način. Dakle, publiku starije dobi podsjećamo na naše doba, a mlađa se u predstavi također prepoznaje jer svi imaju „iste fore“. Nama je najdraže kada nam poslije predstave dođe otac sa sinom i kaže: „Što da vam kažem, ovaj moj je isti k’o ovaj tvoj!“.”

Kada se udruže dva stand – up komičara – jedan mlad i perspektivan, a drugi s pregršt iskustva, dobra zabava je zagarantirana. Kako je započela Vaša suradnja s Tinom Sedlarom i kako je nastala ideja o zajedničkom projektu? 

“Projekt je krenuo krajnje spontano. Dakle, pojavila se neka nova generacija koja se okupila u takozvanom „Studiju smijeha“. To su bili mladi stand-up komičari koji su započeli svoju karijeru u jednom starom kinu u Vlaškoj, u kinu „Studio“. Predvodila ih je Marina Orsag  i to je bio inkubator za mnoge mlade stand-up komičare, a između ostalih, tu je bio i Tin Sedlar. U jednom svom nastupu Tin me spomenuo u polupozitivnom, sarkastičnom kontekstu. Meni je to bilo simpatično pa sam došao na njegov nastup i kad me spomenuo, javio sam se iz publike što je, naravno, izazvalo salve smijeha. Nakon toga mi je rekao kako sanja da me uključi u neki svoj projekt, a ta ideja mi se svidjela pa sam predložio kazališnu predstavu. Gledajući nas dvoje, prva reakcija bi bila da izgledamo kao otac i sin i to nas je potaknulo da iz njegovih iskustava s vlastitim ocem te temeljem mojih iskustava sa svojim sinom razvijemo predstavu s kojom ćemo biti zadovoljni i mi i publika. Zaista smo si dali truda da to bude prpošna predstava, bez pauze i ako je moguće – da smijeh traje non – stop. Napravili smo prvu verziju koja je kroz godine nadograđivana i mijenjana pa možemo reći da se kroz godine obogatila novim ukazima i upravo zbog toga ljudima koji su gledali više puta, predstava nikad nije bila ista.”

Često dijelite videa na društvenim mrežama u kojima vaše pratitelje nasmijavate kratkim crticama iz života oca i sina. Kako je nastala ta ideja? 

“Mi smo napravili neku vrstu brenda, dakle, mi svemu pristupamo kao ocat i sin. Sam video je krenuo tako što smo stalno bili u autu, putovali smo po cijeloj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, bili smo čak i u Frankfurtu, tako da su naše vožnje trajale satima. Tijekom tih vožnji javila se ideja za snimanje videa, a današnja tehnologija omogućava nam da često budemo „live“ ili snimimo isječke. Tin je sada već toliko „ufuran“ pa je dovoljno da mu ja kažem „sine“, a on već zna da je u ulozi pa smo se sjetili na tisuće situacija koje se događaju između oca i sina u autu. Tada se pojavila i potreba za ekranizacijom, snimanjem mini serije poput sitcoma. To je realizirano u privatnoj produkciji, gotovo je tridesetak epizoda, a iako nisu dostupne na komercijalnim televizijama, emitirane su putem Pickboxa.” 

U predstavi igrate ulogu oca, što je i Vaša stvarna životna uloga pa pretpostavljamo da je predstava inspirirana crticama iz Vaše svakodnevice. Koliko Vam je uloga u predstavi pomogla u poimanju vlastitog očinstva i nadilaženju međugeneracijskih razlika? 

“To je jedna tipična stvar za moju generaciju. Sjećam se naših očeva, to su bila neka druga vremena i stroge metode u konzervativnim obiteljima. Uvijek sam govorio da neću nikada biti kao moj otac, da bih se ipak „uhvatio“ kako danas kada i sam imam sina od 17 godina, izgovaram potpuno iste rečenice kao moj otac što je vrlo simptomatično. Naravno da su se vremena i pristupi promijenili, ali dok ja govorim Tinu, sjetim se izreka svog oca, sjetim se nekih reakcija svog sina pa od svega skupa nastaje koncentrirana verzija. Kroz predstavu se mogu razaznati neke smiješne, apsurdne situacije i može se uvidjeti koliko se nekada otac i sin svađaju oko gluposti.” 

U najavi predstave Scene Vidra stoji kako glumite oca koji predstavlja stariju generaciju i „teži sigurnijim metodama“. Kakve su to metode i koliko ste im dosljedni izvan kazališnih dasaka? Smatrate li da su se odgojne metode mijenjale kroz generacije? 

“Odgojne metode su se svakako kroz generacije značajno mijenjale, primjerice, moj sin nikada nije dobio niti čvrgu, nije bilo nikakvih fizičkih kažnjavanja i smatram da za to niti nema potrebe. Generacija mog oca je podrazumijevala „zidarsku odgojnu mjeru“ tu i tamo, iako ni nama ništa ne fali bez obzira što smo znali „dobit po tamburi“. Ono što primjećujem je da smo mi bili fizička generacija. U nedostatku tehnologije, mi smo se družili, trčali, letjeli, nestajali, nastajali… uglavnom, to je bilo vrlo dinamično djetinjstvo jer ničeg drugog nije ni bilo. Poanta je bila izaći van, igrati nogomet, družiti se… ukratko, bili smo izuzetno socijalni. Sada se stvar promijenila i žao mi je što ova generacija kompenzira to fizičko i socijalno druženje s tehnologijom. Do neke mjere je to u redu, a preko mjere je to tužno. Pitao sam sina što bi učinio da se dogodi neka katastrofa, da nema struje i vode i da se ljudi moraju snalaziti u nekim ekstremnim situacijama.

Čitao sam da su u Japanu, kada se dogodio veliki tsunami, pronašli nekoliko tinejdžera koji su skoro umrli od gladi. Jer, kada nema bankomata i supermarketa oni ne znaju da se hrana može ubrati na drveću, a činjenica da se s time nikada nisu susreli niti im je trebalo. S druge strane, mislim da su ove generacije osakaćene jer nikad nisu doživjeli da ih susjed tjera dok kradu trešnje ili kukuruz, taj direktni doticaj s prirodom im nedostaje, a prirodu doživljavaju kroz sliku na mobitelu. Mislim da će se to kad – tad pokazati ključno, zato što ne može sve biti u tehnologiji. Iako sam ferovac po struci i obožavam gadgete, ipak sam za stari pristup pa dan danas napišem pismo ili pošaljem razglednicu s magarcem jer za mene to ima jedan svoj romantični štih koji se s upotrebom digitalizacije gubi.” 

Mnogi na prvu možda ne primjećuju da predstava nosi znakovit naziv „Ocat i sin“. Otkrijte nam na što aludira ovaj anagram!

“Kada smo razgovarali o nazivu, ukoliko nazovete predstavu „Otac i sin“, to je već viđeno u romanima, predstavama filmovima… Onda smo je namjerno nazvali „Ocat i sin“ jer je Tinu palo napamet da sam ja njemu ocat jer mu stalno nešto prigovaram, stalno ga „kiselim“. Čak nas i gledatelji upozoravaju kako se radi o tipfeleru pa nam to bude smiješno.” 

I za kraj, veselite li se nastupu u „gradu koji teče“? 

“Slab sam na Rijeku, što zbog mladenačkih ljubavi, što zbog druženja i lijepih uspomena. Rijeka je ostala kao nekad, sviđa mi se otvorenost i prisnost koja se u drugim gradovima izgubila”, rekao je Zuhra za Fiuman.

Marketing
Marketing
Marketing

Facebook video

Klapa Intrade u Opatiji

Fiuman Plus

Facebook

Instagram