Godina: 2011.
Redatelj: Tommy Lee Jones
Glumci: Samuel L. Jackson, Tommy Lee Jones
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt1510938/
Zaželite li se ikad dubokoumnih i britkih drama koji tjeraju na razmišljanje i žustru filozofsku debatu, ovo je možda samo naizgled film koji bi mogao poslužiti toj svrsi. Još jedan u nizu tzv. ”jednosobnih” filmova u kojima radnje gotovo da i nema, a dramski sukob omeđen četirima zidovima sveden je na prepucavanje nekolicine likova iz čijih osebujnih, kontroverznih i živopisnih dijaloga obično na kraju ispliva neko životno pitanje na koje nema univerzalnog odgovora. Ovakva vrsta filma zbog vremensko-prostorne ograničenosti redateljima obično predstavlja velik izazov, ali se pokazala kao pun pogodak kod gledatelja zasićenih prozirnim akcijama i očajnim komedijama. Carnage, Dial M for Murder, 12 Angry Men, The Man from Earth, Exam, Cube, Hateful Eight samo su neki od takvih filmova prigodnih kako za moždane vijuge tako i za propitkivanje religije, etike i inih filozofskih tema koje još uvijek golicaju maštu i predstavljaju neiscrpnu platformu filmskoj industriji.
Slična je situacija i s filmom The Sunset Limited, inače dramskim komadom scenarista Cormaca McCarthyja koje je na filmsko platno adaptirano pod redateljskom palicom Tommyja Leeja Jonesa. Film prati razgovor dvaju bezimenih likova – crnca (Samuel L. Jackson) i bijelca (Tommy Lee Jones) u trošnome njujorškome stančiću pod oskudnom rasvjetom, nakon što crnac spašava bijelca od skoka pod vlak naziva Sunset Limited. Dvojica ubrzo započnu raspravu o (bes)mislu života, kao i o ulozi Božje ruke nad čovjekovom sudbinom koja donosi toliko željeni spokoj. Pritom su informacije o protagonistima svedene na minimum – jedino što znamo o crncu jest da je bivši robijaš i ovisnik iz radničke klase koji nakon skrušene pokore i odslužene kazne priznaje Boga kao svoga Spasitelja te odluči širiti njegovu riječ pomažući braći u nevolji. S druge strane stola sjedi bijelac – oronuli sveučilišni profesor prožet pesimističnim pogledom na svijet koji na znanje gleda kao na nepotrebno breme, a na život kao na jedno veliko ništavilo bez smisla i cilja. I dok crnac silovito pokušava razuvjeriti bijelca od samoubojstva služeći se Biblijom kao moćnim sredstvom suzbijanja zlih primisli, bijelčeva ga životna tromost na kraju balade dovodi u još veće iskušenje pred Bogom.
Iskreno, ono što bi se naizgled moglo nazvati britkim dijalogom protkanim dubokoumnim filozofskim i religioznim promišljanjima, zapravo su već pomalo isfurane fraze pune šupljina i ispraznosti, stoga ponekad ne da je teško pratiti dijalog, nego interes gledatelja može drastično opasti ako osjeti sadržajnu ispraznost zakrpanu tlapnjama naočigled pobožno nastrojenog scenarista. Dakako, pojedini dijelovi dijaloga drže vodu te i dalje mogu poslužiti kao nepresušan izvor filozofskih prepirki, no u posljednjoj trećini filma nisam se mogla othrvati dojmu kako je scenarist svoja razmišljanja, uvjerenja i stavove projicirao na crnca čiju je jezično nadmoćniju ulogu suprotstavio znatno slabijim argumentima nihilistički nastrojenog bijelca rezigniranog životom. Ovdje valja pohvaliti maestralnu izvedbu Jacksona i Jonesa bez čijeg vrhunskog glumačkog umijeća ovaj film ne bi postigao jednak učinak čak niti kod najoštrijeg nevjernog Tome.
Iako nisam sigurna kojom se točno poantom scenarist htio detaljnije pozabaviti, ovo dramsko ostvarenje nesumnjivo pruža filozofsku slojevitost iz koje svaki gledatelj može apstrahirati ono što razumije, odnosno ono što želi razumijeti. Religijska je konotacija u filmu nesumnjivo snažna, no ono što je možda vrijednije podrobnije analize po meni je zasigurno moralna raslojenost dvaju likova i snažna oprečnost dvaju stavova od kojih niti jedno od njih ne odustaje. A zašto i bi? Zašto bi kredibilitet produhovljenog grešnika bio veći od sprženog nihilista kojeg su životne okolnosti ostavile bez svakog tračka nade u smisao postojanja i svrhu egzistencije. Isto tako, nema razloga osporavati niti omalovažavati snagu vjere koja, ma koliko se nekima činila besmislena ili apsurdna, može iz pepela podignuti i odjednom pročistiti i najgrešniju gnjidu.
Nije slučajna simbolika boja kože glavnih likova. Ono što ponekad uporno zaboravljamo jest da ništa u životu nikada nije striktno crno ili bijelo, isto kao što nije uvijek sve potpuno točno ili potpuno pogrešno. Pa tako ni ove dvije fraze kojima prikadno zaključujem svoje riječi crno na bijelo. Blaženi oni koji vjeruju, a ne vide. Blaženi oni koji žive u neznanju.
